HAGIOPOLIS - Institut za kršćansku kulturu i umjetnost
Hagiopolis je međunarodni institut za kršćansku kulturu i umjetnost posvećen obnovi skladnog odnosa vjere i kulture. Institut povezuje umjetnike, arhitekte, glazbenike, književnike, teologe i filozofe u cilju promicanja kulturne baštine, sakralne arhitekture i umjetnosti po uzoru na Dantea, Andrea Rubljova, Beata Angelica, Sv. Hildegardu iz Bingena, J.S. Bacha i druge stvaratelje... Nastavi čitati →
Marul Art festival 2025.
.jpg)
Marul art fest u Splitu počinje od 24. travnja do 26. travnja 2025. godine s bogatim glazbeno-scenskim programom i tribinama u Staroj gradskoj vijećnici i Gradskom kazalištu mladih u Splitu.
U kazališnom dijelu programa Marul art festivala sudjeluju glumac Zoran Kelava i lutnjist Igor Paro koji će se splitskoj publici predstaviti obradom Marulićevih ''Glasgowskih stihova''. U glazbenom dijelu programa sudjeluju Mandolinski kvartet Umjetničke akademije u Splitu i gitarist Miroslav Mrass koji će se predstaviti Bachovim skladbama. U sklopu Marul art festa održat će se dvije zanimljive tribine, jedna posvećena filozofiji i duhovnosti Marka Marulića, druga predstavljanju monografije ''Slikar u kazalištu'' slikara i scenografa Zlatka Kauzlarića Atača na kojoj sudjeluju slikar Josip Botteri Dini, teatrologinja Višnja Kačić Rogošić i pjesnik Miljenko Galić.
Pokrovitelj manifestacije je Splitsko-dalmatinska županija, a sponzori su Splitsko-makarska nadbiskupija, KBF Split i restoran Duje.
PROGRAM (24. travnja – 26. travnja 2025.)
Četvrtak, 24.04.2025. u Staroj gradskoj vijećnici
18,00 – svečano otvorenje manifestacije
18,15- Mandolinski kvartet UMAS-a – renesansna i barokna glazba (djela J. Bajamontija, G.P. Telemanna i dr.)
18,30-19,45 - glazbeno-scenski performans Glasgowski stihovi (Zoran Kelava i lutnjist Igor Paro)
Moderator programa: Pere Eranović, glumac HNK Split
Petak, 25.04.2025. u Staroj gradskoj vijećnici
18,00 - tribina Marulić duhovnik i filozof
Sudjeluju: Prof. dr. sc. Mladen Parlov, dr.sc. Hrvoje Petrušić
Subota, 26.04.2025. u Gradskom kazalištu mladih
18,00 - tribina Marko Marulić u djelima hrvatskih likovnih umjetnika – predstavljanje monografije ''Slikar u kazalištu'' Zlatka Kauzlarića Atača
Sudjeluju: teatrologinja Višnja Kačić Rogošić, slikari Josip Botteri Dini i Zlatko Kauzlarić Atač, pjesnik Miljenko Galić
19,00 Pjesničko-glazbeni recital Naš Marul u kojem sudjeluju glumica Ivana Giove Župa i gitarista Miroslav Mrass
Splitski renesansni skladatelj Ivan Lukačić
Fra Ivan Lukačić (Šibenik, o. 1585. – Split, 20. rujna 1648.), bio je kapelnik splitske katedrale i gvardijan samostana Sv. Frane na obali gdje je i pokopan uz Marka Marulića. Lukačić je ranobarokni skladatelj koji je prije 400 godina (1620. – 2020.) u Veneciji tiskao svoju zbirku pjesama Sacrae cantiones svoju jedinu sačuvanu zbirku skladbi, pronađenu u Jagiellonskoj biblioteci u Krakovu, Poljska.
Motet je jedan od najvažnijih polifonih oblika u dugom vremenskom razdoblju od oko 1220. do 1750. godine. Tijekom 16. stoljeća motet postupno doseže svoju klasičnu sintezu u okviru franko-flamanskog stila Josquina de Presa i njegovih sljedbenika. Mnoge podvrste razvile su se kasnije u Francuskoj i Njemačkoj, ali se motet, od tog vremena, definira kao duhovna polifona skladba na latinski tekst koja može, ali i ne mora imati instrumentalnu pratnju. Lukačić je postigao finu sintezu ranobaroknog venecijanskog crkvenog stila i lokalnih osobina. Zbirka Sacrae cantiones sadržava 27 moteta uz basso continuo – šest jednoglasnih, 14 dvoglasnih, tri troglasna, dva četveroglasna, jedan četveroglasni ili peteroglasni i jedan peteroglasni. Prateći aktualna inozemna glazbena zbivanja, Lukačić u njima primjenjuje nov, monodijski stil ranoga baroka, sa solističkom dionicom bogatom ukrasima (Cantabo Domino, Sicut cedrus, Osculetur me), iako se u nekima prepoznaju i odjeci renesansnoga polifonoga motetskoga (Ex ore infantium) ili dvozbornoga stila (Panis angelicus). U nekima sjedinjuje odlike obaju stilova, primjerice u motetu Quam pulchra es dijalozima (solo-tutti) zbora, koncipiranoga u homofonom renesansnom stilu, i solista, u afektivnom ranobaroknom monodijskom stilu. Lukačićevi moteti iz zbirke Sacre cantiones pripadaju u najuspjelija ostvarenja hrvatske duhovne koncertantne glazbe 17. stoljeća.
POSLANICA DIOGNETU
O poslanici Diognetu (Epistole pros Diogneton), tom biseru kršćanske starine, gotovo ni jedan starokršćanski pisac nije izgovorio ni riječi, a ne spominje se ni kroz srednji vijek. Znamo za njega iz jednog jedinog rukopisa iz XIII./XIV. stoljeća. Srećom nastalo je nekoliko prijepisa tako da nije izbrisano sjećanje na ovo veliko djelo dok je gorjelo u požaru biblioteke u Strasbourgu za vrijeme francusko-pruskog rata, 24. kolovoza 1870.1 Ima više pretpostavki o vremenu nastanka poslanice Diognetu. Od one da je falsifikat iz XVI. stoljeća do one da je nastalo 70. godine, danas je ipak prevladalo mišljenje da je djelo nastalo u II. stoljeću ili prvoj polovici III. stoljeća. „Diognet, kojemu je poslanica upravljena, bio je ugledan i naobražen poganin koji je želio biti informiran o kršćanstvu. To proizlazi iz samog teksta. Iznesena je hipoteza da bi taj Diognet mogao biti onaj Diognet koji je iz povijesti poznat kao učitelj Marka Aurelija (H. Lietzmann). To je moguće, ali ostaje samo hipoteza.“2 Više od same povijesti djela koju su dakle neki, bezuspješno pokušavali osporiti, ovom djelu treba priznati ljepotu izražaja i oduševljenje kojim je pisano. Živahnost izraza i mistični zanos svakako dotiču bit kršćanske poruke tako da je djelo u svakom vremenu, tako i u današnjem, itekako aktualno kao smjerokaz i ideal kojem bi trebalo težiti kršćansko društvo.
Ovo apologetsko djelo teži odgovoriti na tri pitanja (mi se nećemo time baviti) te započinje ovim riječima: „Vidim Te, vrli Diognete, gdje se, pun revnosti trsiš, da upoznaš religiju kršćana, i gdje se jasno i brižno raspituješ o njima; Kakav je to Bog i kakvo pouzdano bogoštovlje, po kojem svi omalovažavaju svijet i preziru smrt, pa niti priznaju bogova, što ih Grci za takove drže, niti se drže praznovjerja Židova? Nadalje: Kakva je ta uzajamna ljubav njihova? Pa zašto se napokon ova nova vrsta ljudi ili (vjerska) ustanova pojavila u životu tek sada, a ne prije?“3 Mi ćemo se u ovom radu baviti onim dijelovima poslanice koji govore o životu kršćana.
U samoj poslanici u V. poglavlju pisac će ovako reći: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.“4 Nije li to istinsko kršćansko društvo, nisu li to istinski kršćani, što će se još više istaknuti u nastavku teksta. Oni po ničem nisu posebni, samo što se trude živjeti sveto. Njihova je domovina svugdje jer kršćanstvo je vrijednost iznad naroda i narodnosti. A posebno je važno istaknuti da su u ono vrijeme došljaci imali uvelike otežan položaj u državama o kojima govori ovaj spis. Kršćani su bili, možemo reći, gledani kao nova sekta koju su gotovo sve tada postojeće vjere i vlasti odbacivale, a mnoge i otvoreno progonile. Zbog svoje vjere bili su svugdje došljaci i nigdje nisu imali domovine te su tako u svemu trpjeli kao tuđinci. I ovo je predivno, kršćani rađaju djecu, a ne odbacuju nerođene! Nakon tisuću i osamsto godina Poslanica Diognetu još uvijek pogađa tamo gdje je najvažnije.
„U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju.“5 Oni žive u tijelu, ali ne po tijelu i na nebu imaju domovinu. Osjeća se zanos pisca i oduševljenje načinom života prvih kršćana. Veliki je ovo poziv modernom kršćaninu. Duboka je tajna izrečena, ne živjeti po tijelu. Pokoravati se zakonima ali tako žive, ne da poštuju zakone, nego da ga nadvisuju. Kršćani ne čine samo ono propisano već u ljubavi i dobru idu dalje i daju više od onog što je propisano. Ljube sve, a svi ih progone. O kako volim vidjeti moderne kršćane koji hrabro nose terete progonstava, oni su živi primjer mlakom zapadu. Tu se mogu navesti primjeri i u kršćanskom dijelu svijeta gdje nasuprot ljepoti kršćanstva staje kultura smrti, ali više od toga to se očituje kod kršćanskih misionara i kršćana koji žive u nekršćanskim zemljama gdje su često progonjeni i marginalizirani.
„Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.“6 Ah kad bih danas vidio ovakvog kršćanina negdje okolo sebe, brzo bih pozvao sve da ga slijede i sam bih išao za njim. Divio bih mu se i potaknuo bih druge da mu se dive. Mnoge bi knjige bile napisane o njemu. Ah, Gospodine, postoji li takav? U svijetu časti i ugleda jedan mali kršćanin, bezimen i beznačajan, s ovim atributima prvih kršćana, mogao bi podignuti čitave narode na novi nivo oduševljenog kršćanstva. Jedan čovjek slobodan od ljudskih ograničenja mogao bi pokrenuti lavine dobra i biti veleuzor svetosti.
„Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. (…) Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.“7 Nije li ova teza aktualnija nego ikada. Svijet, shvaćen kao ono što nije od Boga, mrzi kršćanstvo jer mu ono „nameće“ moral i suzdržavanje od zlih požuda. Ali kršćanin mu ne čini nikakva zla, niti ga osuđuje. Kršćanin se sam drži kršćanstva i njegovih odredbi i ako govori onda govori zbog spasenje duša, za dobro svakog čovjeka i nikome time ne čini nepravde.
„Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. (…) I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“8 Da, u tome je jedna važna razlika između kršćana i ostalih vjeroispovijesti. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Premda je kroz povijest bilo zastranjenja oni živi i pravi izdanci Crkve uvijek su ljubili svoje mrzitelje. U prvim vremenima o kojima i piše poslanica Diognetu to se držalo tako snažno da su mnogi s oduševljenjem prihvaćali patnju, pa i smrt, ljubeći svoje mučitelje. Imajući uvijek pred sobom sliku Krista na križu koji moli za svoje mučitelje. A nadalje postavljeni su na takav položaj, da nisu mogli uzmaknuti bez da pogaze svoju vjeru, na što najveći dio nikada nije pristajao te je radije primio smrt nego li počinio apostazu9.
„Njega je poslao njima. A zašto? Zar, kako bi tko od ljudi mogao pomisliti, na tlačenje, na strah i trepet? Nikako. Nego u blagosti i krotkosti, kao što Kralj šalje Sina Kralja, posla ga kao Boga, posla ga kao čovjeka ljudima, posla ga kao Spasitelj, da milom, ne silom pridobije, jer u Boga nema silništva. Posla ga, da zove, ne da progoni; posla ga u ljubavi, ne kao Sudac.“10 Kako lijep prikaz Kristova dolaska. On uistinu dolazi na svijet kao Otkupitelj. Ne da uništi, ne da osudi, nego da sve, u ljubavi, privuče k sebi.
„Zar ne vidiš11, kako ih bacaju pred zvjerad, da se odreku Gospodina, a ne daju se svladati? Zar ne vidiš, što ih se više muči, to se drugi više množe? Vidi se, to nije djelo čovječje; to je moć Božja, to su dokazi njegova dolaska.“ Uistinu, zar ne primjećujete, to nije djelo čovječje; to je moć Božja, to su dokazi njegova dolaska!
Neki će istraživači reći da su zadnja dva (XI. i XII.) poglavlja nadodana i sumnjaju u njihovu vjerodostojnost pripisujući ih nekim drugim autorima. Ne postavljajući ta pitanja završit ćemo ovaj rad zadnjim dijelom desetog poglavlja gdje pisac piše: „Doista blaženstvo ne stoji u gospodstvu nad bližnjima niti u želji za većim blagom nego što imaju slabiji, niti u bogatstvu i tlačenju manjih; niti u tom može tko nasljedovati Boga, jer je to izvan njegova veličanstva. Ali tko uzima na se teret bližnjega svoga, tko hoće da slabijemu dobro učini u onome u čem je jači, tko darove primljene od Boga dijeli potrebnima te postaje Bog podarenih, taj nasljeduje Boga. Tada ćeš, boraveći još na zemlji, uvidjeti, da Bog vlada na nebu; tada ćeš početi kazivati tajne Božje; tada ćeš se pun ljubavi diviti onima, koji trpe kaznu, jer ne će da zataje Boga; tada ćeš prezreti varku svijeta i opsjenu, kad naučiš živjeti pravim životom nebeskim, kad prezreš ovu tobožnju smrt ovdje, kad se pobojiš prave smrti, koja čeka osuđene na oganj vječni...“12
Čitavu poslanicu možete pročitati OVDJE
-----------------
1 Usp. Tomislav J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., str. 284
2 Isto., str. 285
3 I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)
4 Poslanica Diognetu, (3. 6. 2011.) http://www.zupa-sveti-kriz-du.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=133:poslanica-diognetu, (3. 12. 2018.)
5 Isto.
6 Isto.
7 Isto.
8 Isto.
9 Otpadništvo, čin otpadnika (osobito iz vjere, ali i iz stranke, ideologije i sl.), http://hrvatski.enacademic.com/111542/apostaza, (4. 12. 2018.)
10 I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)
11 Ovaj početak ne postoji u izvorniku već ga dodaje Dr. Kihn
12 I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)