Fra Ivan Lukačić (Šibenik, o. 1585. – Split, 20. rujna 1648.), bio je kapelnik splitske katedrale i gvardijan samostana Sv. Frane na obali gdje je i pokopan uz Marka Marulića. Lukačić je ranobarokni skladatelj koji je prije 400 godina (1620. – 2020.) u Veneciji tiskao svoju zbirku pjesama Sacrae cantiones svoju jedinu sačuvanu zbirku skladbi, pronađenu u Jagiellonskoj biblioteci u Krakovu, Poljska.
Motet je jedan od najvažnijih polifonih oblika u dugom vremenskom razdoblju od oko 1220. do 1750. godine. Tijekom 16. stoljeća motet postupno doseže svoju klasičnu sintezu u okviru franko-flamanskog stila Josquina de Presa i njegovih sljedbenika. Mnoge podvrste razvile su se kasnije u Francuskoj i Njemačkoj, ali se motet, od tog vremena, definira kao duhovna polifona skladba na latinski tekst koja može, ali i ne mora imati instrumentalnu pratnju. Lukačić je postigao finu sintezu ranobaroknog venecijanskog crkvenog stila i lokalnih osobina. Zbirka Sacrae cantiones sadržava 27 moteta uz basso continuo – šest jednoglasnih, 14 dvoglasnih, tri troglasna, dva četveroglasna, jedan četveroglasni ili peteroglasni i jedan peteroglasni. Prateći aktualna inozemna glazbena zbivanja, Lukačić u njima primjenjuje nov, monodijski stil ranoga baroka, sa solističkom dionicom bogatom ukrasima (Cantabo Domino, Sicut cedrus, Osculetur me), iako se u nekima prepoznaju i odjeci renesansnoga polifonoga motetskoga (Ex ore infantium) ili dvozbornoga stila (Panis angelicus). U nekima sjedinjuje odlike obaju stilova, primjerice u motetu Quam pulchra es dijalozima (solo-tutti) zbora, koncipiranoga u homofonom renesansnom stilu, i solista, u afektivnom ranobaroknom monodijskom stilu. Lukačićevi moteti iz zbirke Sacre cantiones pripadaju u najuspjelija ostvarenja hrvatske duhovne koncertantne glazbe 17. stoljeća.
Nema komentara:
Objavi komentar