Sveti Toma Akvinski (lat. Thomas Aquinatus; Roccasecca kraj Aquina, 1225. – Fossanova, 7. ožujka 1274.), dominikanski redovnik, teolog i filozof, jedan je od najvećih umova koje je Crkva ikada iznjedrila te jedan od rijetkih svetaca u kojemu su se u savršenoj ravnoteži sjedinili duboka poniznost, kontemplativna pobožnost i iznimna umna jasnoća. S pravom nosi naslov doctor angelicus, jer je svojim naukom i životom svjedočio kako se vjera i razum ne suprotstavljaju, nego se uzajamno prosvjetljuju u službi istine.
Rođen
je 1225. godine u plemićkoj obitelji u obiteljskom zamku Roccasecca, u srodstvu
s carem Fridrikom II. Kao najmlađi sin bio je, prema tadašnjem običaju,
namijenjen crkvenoj službi. Već u ranoj dobi povjeren je benediktinskoj opatiji
Monte Cassino, gdje je započeo put tihe i strpljive formacije, obilježen
molitvom, učenjem i sabranošću. U tom se razdoblju u njegovu životu već
nazirala posebna osjetljivost za božansku stvarnost i red, koji će kasnije
obilježiti čitav njegov nauk.
Svetost ne znači
puno znati ili puno razmatrati, velika tajna svetosti znači puno ljubiti. – sv.
Toma Akvinski
Studij
je nastavio u Napulju, gdje je upoznao filozofiju Aristotela i nova
intelektualna strujanja svoga vremena, ali i dominikanski red, koji ga je
snažno privukao evanđeoskom jednostavnošću i poslanjem propovijedanja istine.
Kada je 1244. godine, protiv volje obitelji, odlučio stupiti u dominikanski
red, pokazao je čvrstoću savjesti i radikalnu vjernost Božjem pozivu. Unatoč
pritiscima, pa i prisilnom zatočeništvu koje mu je obitelj namijenila kako bi
ga odvratila od te odluke, Toma je ustrajao, oslonjen na molitvu i nutarnju
sigurnost da slijedi Božju volju.
Njegova
formacija nastavila se u Parizu i Kölnu pod vodstvom svetoga Alberta Velikoga,
koji je u mladiću tihe naravi prepoznao izniman intelektualni potencijal.
Premda povučen i šutljiv, zbog čega su ga suvremenici nazivali „nijemim volom“,
Toma je u dubini nosio jasnoću i snagu misli koja će, kako je Albert proročki
rekao, „odjeknuti cijelim svijetom“.
Stvari koje volimo
govore nam tko smo. – sv. Toma Akvinski
Zaređen
za svećenika 1250. godine, Toma je svoj znanstveni rad uvijek proživljavao kao
čin služenja Crkvi. Predavao je teologiju i filozofiju u Parizu, Rimu, Orvietu,
Viterbu i Napulju, neumorno pišući i poučavajući, ali nikada odvajajući
znanstveni rad od molitve. Njegovo je pisanje bilo plod kontemplacije; misao je
rasla iz tišine pred Bogom.
Vrhunac
njegova stvaralaštva predstavljaju djela Summa contra gentiles i osobito
Summa theologiae, monumentalni pokušaj da se cjelokupna kršćanska vjera
izloži jasno, razložno i u skladu s ljudskim razumom. Ipak, pred kraj života,
nakon dubokog mističnog iskustva pred raspetim Kristom, u kojemu mu je
Gospodin, prema predaji, rekao: „Dobro si pisao o meni, Toma. Što želiš za
nagradu?“, a on odgovorio: „Ništa drugo doli tebe, Gospodine“, Toma je prestao
pisati. Svome vjernom učeniku Reginaldu tada je rekao: „Sve što sam napisao
čini mi se poput slame.“ Time je posvjedočio da je svaka ljudska spoznaja, pa i
najuzvišenija, mala pred otajstvom Boga.
Dobrota naše volje
zavisi od namjere našeg cilja. – sv. Toma Akvinski
U
središtu Tomina nauka stoji uvjerenje da se istina ne boji razuma. Razlikujući
filozofiju i teologiju, smatrao je da filozofija istražuje istine dostupne
naravnom razumu, dok teologija polazi od objave, ali da obje, svaka na svoj
način, služe istoj istini. Razum, pročišćen i ponizan, sposoban je braniti
vjeru, ali ne i iscrpiti njezino otajstvo. Stoga je Toma naglašavao da se
članci vjere ne dokazuju nužnim razlozima, nego se razumno brane od prigovora.
Njegova
metafizika, antropologija i etika prožete su dubokim realizmom i nadom. Bog je
prvi uzrok i posljednja svrha svega stvorenoga; ljudska je duša besmrtna;
krajnji je cilj čovjeka blaženstvo, koje se u punini ostvaruje u gledanju Boga
licem u lice. Krjeposti, osobito vjera, ufanje i ljubav, vode čovjeka prema tom
cilju, dok razum osvjetljuje put, ali ga nikada ne zamjenjuje.
Kada bi najviši
cilj kapetana broda bio očuvati svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz
luke. – sv. Toma Akvinski
Sveti
Toma preminuo je 1274. godine u cistercitskoj opatiji Fossanova, na putu prema
Drugome lionskom koncilu. Crkva ga je 1323. proglasila svetim, a 1567. crkvenim
naučiteljem. Njegov nauk, osobito obnovljen u tomizmu i novoskolastici, ostaje
trajna baština Crkve. Papa Ivan Pavao II. s pravom je istaknuo da je u njegovu
razmišljanju postignuta „najdublja sinteza razuma i vjere koju je ljudsko
mišljenje ikada dosegnulo“.
„Ljubav (caritas)
jest prijateljstvo čovjeka s Bogom.“- sv. Toma Akvinski
Sveti
Toma Akvinski ostaje i danas uzor umne svetosti: svetac koji nas uči da se Boga
ne ljubi samo srcem, nego i umom, te da istina, kada se traži ponizno i
postojano, uvijek vodi k Bogu.
Tko je savršen u
ljubavi, savršen je i u duhovnom životu! – sv. Toma Akvinski
U Summa theologiae I, q. 2, a. 3 Toma Akvinski iznosi Quinque
viae, pet putova o postojanju Boga. Važno je napomenuti da Tominih
pet putova nisu deduktivni dokazi a
priori (u anselmovskom smislu), nego argumenti a posteriori, jer polaze od iskustveno danih činjenica (kretanje,
uzročnost, kontingencija, stupnjevi savršenstva, svrhovitost) koje daju
racionalan zaključak o prvom uzroku koji nije neposredno iskustven.
1. Iz
kretanja (Via ex motu): Sve što se kreće pokrenuto je od
drugoga; beskonačan niz pokretača nije moguć, stoga mora postojati prvi
nepokrenuti pokretač.
2. Iz
djelotvornog uzroka (Via ex causa efficiente): U poretku
djelotvornih uzroka ne može se ići u beskonačnost; nužno je postojanje prvog
uzroka.
3. Iz
mogućnosti i nužnosti (Via ex possibili et necessario): Budući
da postoje kontingentna bića, mora postojati biće koje je nužno samo po sebi i
uzrok nužnosti drugih.
4. Iz
stupnjeva savršenstva (Via ex gradibus perfectionis): Stupnjevi
savršenstva u bićima pretpostavljaju maksimum koji je uzrok svih savršenstava.
5. Iz
svrhovitosti svijeta (Via ex gubernatione rerum): Svrhovitost
prirodnih bića bez spoznaje zahtijeva inteligentno upravljanje.
