5. uskrsna nedjelja – A
Svojom tvrdnjom da je put, istina i život Isus zapravo u sebi uosobljuje karakteristične biblijske teme te ostavlja mogućnost mnogostrukom ljudskom iskustvu da se s njim suoči glede temeljnoga smisla postojanja.
Isus Krist, utjelovljena Riječ,
čovjek k ljudima poslan, govori riječi Božje i dovršuje spasiteljsko djelo,
koje mu odredi Otac da ga izvede. Tako On, kojega tko vidi, vidi i Oca, svojom
cjelokupnom nazočnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a
osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih, pošto je konačno poslan
Duh istine, objavu upotpunjuje i dovršuje i božanskim svjedočanstvom potvrđuje
da je Bog s nama i da nas oslobodi iz tmina grijeha i smrti i uskrisi na vječni
život. Tako se sažeto izražava dokument Drugog vatikanskog sabora o Božanskoj
Objavi. Crkva u svojem naučavanju ne može ne prihvatiti tu konačnu Božju Riječ
koja, eto, sebe definira kao smisao i sadržaj, izvor i uvir sve stvarnosti i
kao najzbiljskiju zbilju.
Krist je put, jer je u svojoj
osobnosti iskusio preobrazbu vjernoga čovještva u slavu Božju te to iskustvo
daruje i nama, svojim vjernicima. On je Očeva kuća, jer u njemu i s njim
čovječanstvo susreće Oca i živi njegovim životom. Sam Krist u čije je ruke Otac
predao sve, može nam podariti život, a to je potpuna spoznaja Boga jer je
ispunjena ljubavlju. Krist je potpuna i duboka istina svih vjera, njihovih
nauka, njihovih obreda i običaja, ukoliko su izražaj iskrenoga traženja Boga,
kako to Drugi vatikanski sabor veli u svojem dokumentu o misijskom djelovanju
Crkve.
Ako je Krst jedini put koji vodi u
kuću Očevu, Crkva koja je na putu zapravo je sudionica istoga otajstva: ona u
vremenu ispunjava isti prijelaz k Ocu koji je Gospodin Isus ispunio u svojem
prijelazu iz trpljenja u slavu. Crkva nije konačna kuća nego samo šator
sastanka, uporišna točka koja ne bi smjela svojom težinom ili ideološkim
okoštalostima ili praktičnim diskriminacijama sprječavati ljude za spasenjski
dijalog s onim koji je put, istina i život. Na njemu je, naime, kao na svojem
temeljnom kamenu izgrađena Crkva, kako smo čuli u drugom čitanju. Na tom je
kamenu sigurnost za onoga tko se na njemu želi usidriti, ali je i kamen spoticanja za onoga koji ne vjeruje.
Krist je znak osporavanja za mnoge, dok je za nas vjernike on novi Sinaj, stijena
oko koje naša zajednica zapečaćuje svoj novi savez s Bogom.
Kristov lik nikoga ne može ostaviti
ravnodušnim, osobito mlade, upravo zbog blistave ljudskosti koju prenosi, zbog
ljubavi prema siromasima, zbog svoje otvorenosti i iskrenosti, zbog svojega
jasnoga stava koji ga vodi u smrt, jer ne pravi kompromise sa zlom, unatoč svoj
sili vlasti. No postoji opasnost da se toga Krista promatra samo s ljudskoga
vidika ne uočavajući i ne priznajući mu božanstvo. Krist nije samo čovjek,
premda je divovski lik ljudskosti. Što će mi takav Bog, lišen svojega
božanstva, veličine, moći i sveden samo ljudskost kao što je moja? – pita se
jedan mladić. Bilo je mnogo i premnogo velikih ljudi koji su ponešto uspjeli
promijeniti u ljudskom duhu, ali svi, baš svi, netko više netko manje, pokazali
su svu svoju ideološku, egzistencijalnu, teoretsku i praktičnu ograničenost i
napuhanost. Je li potrebno nabrajati spominjući nekoga poimence. Dovoljno je
otvoriti novine ili portale i vidjeti svu dvoličnost i onih koji uzdižu nečiju
veličinu do beskraja da bi je, čim stignu, srozali koliko samo mogu.
Spomenuti mladić piše dalje: Prije
2.000 godina došao je Čovjek koji nas se tiče svojom porukom, ali za razliku od
mnogih drugih poput Bude, Konfucija, Muhameda, Gandija, Marxa, Martina Luthera
Kinga – on nije rekao da je prorok, ni da je teoretičar, ni da je reformator,
ni da je osporavatelj, ni da je revolucionar (premda je sve to bio), nego je
jednostavno rekao da je Put, Istina i Život.
Koliko je na žalost stranputica i
nesnalaženja, koliko neistine i (ne)života među nama pozemljarima. I upravo u to
nesnalaženje i na te stranputice došao je Onaj koji nam želi podariti život
koji jedini zavrjeđuje to ime.
Krist je Put i nema drugoga po kojem
bismo mogli dospjeti do Boga ali ni do čovjeka, pa ni do samih sebe.
Krist je Istina: u zaglušnoj buci
nebrojenih istina koje se nude a traju samo jedan dan, On ostaje vrelo i uvir
svake istine.
Krist je Život: svi ljudski napori
da se dokinu barijere smrti ponešto pomiču taj susret sa smrću, ali samo Krist
ruši tu prepreku i otvara nam vrata beskrajnoga života u svoj punini.
Naći se u Isusu Kristu, znači već
sada doživjeti tu najzbiljskiju zbilju života tako da smo ispunjeni Božjim
beskrajem. To su ti mnogi stanovi, ako se poslužimo ljudskim načinom
izražavanja, ali kad o tome piše Papa Franjo u svojoj enciklici, onda on to
ovako veli: Većini će život biti u tome da posve uronimo u ocean beskrajne ljubavi
u kojoj vrijeme tj. ono prije i ono poslije više ne postoji. Ne će biti neprestana
niza kalendarskih dana, nego tren punine u kojem nas grli sveukupnost i u
kojemu mi grlimo sveukupnost.
Slika na naslovnici: Francisco Camilo, Uzašašće (1651.), Museu Nacional d'Art de Catalunya – MNAC, Barcelona
.jpg)
