IVAN PAVAO II. - Čovjek koji je živio oslonjen o križ

Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u poljskim Wadowicama, gradu udaljenom pedesetak kilometara od Krakova. Bio je drugo dijete Karola Wojtyłe i Emilie Kaczorowske. Majka mu je umrla 1929., brat Edmund 1932., a otac 1941. Rano iskustvo gubitka najbližih oblikovalo je duboku duhovnu zrelost koja će pratiti cijeli njegov život.

1938. upisuje Sveučilište „Jagiellonian“ u Krakovu, gdje studira poljsku književnost i glumu. Bio je strastven planinar, skijaš i veslač, ali i mladić dubokih religioznih osjećaja. Kad su nacisti 1939. zatvorili sveučilište, Karol radi u kamenolomu, a zatim u kemijskoj tvornici „Solvay“, kako bi preživio i izbjegao deportaciju. U tim teškim vremenima sazrijeva njegov poziv na svećeništvo.

Od 1942. godine, u tajnosti pohađa predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakovske nadbiskupije. Istodobno sudjeluje u „Rapsodijskom kazalištu“, koje je djelovalo ilegalno, njegujući kulturu i vjeru u vrijeme duhovnog mraka. Nakon rata nastavlja studij na obnovljenoj Krakovskoj bogosloviji te biva zaređen za svećenika 1. studenoga 1946. Njegov duhovni rast prepoznaje kardinal Adam Stefan Sapieha, koji ga šalje na studij u Rim, gdje 1948. doktorira teologiju s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa, mistika koji će duboko obilježiti njegovu duhovnost.

''Sama vjera izaziva razum da napusti svaku odvojenost i da, izlažući se riziku, pokuša sve kako bi dosegnuo ono što je lijepo, dobro i istinito. Vjera tako postaje pouzdani i uvjerljivi odvjetnik razuma.'' (Ivan Pavao II., Fides et ratio, br. 56)

Po povratku u Poljsku služi kao kapelan u Niegowiću, a zatim kao studentski kapelan u župi sv. Florijana u Krakovu. Tamo razvija osobit pastoral mladih, temeljen na dijalogu, molitvi i planinarenju u prirodi, gdje se spajaju duh, tijelo i vjera. Kasnije predaje moralnu i etičku teologiju u Krakovskoj bogosloviji i na Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38. godini života, 4. srpnja 1958., postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958., a 1964. postaje krakovski nadbiskup. Kao sudionik Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.) daje značajan doprinos u izradi konstitucije Gaudium et spes, dokumenta koji povezuje vjeru s ljudskim iskustvom, radom i nadom. Papa Pavao VI. imenuje ga kardinalom 1967. godine.

''Ljubav mi je sve objasnila, ljubav je sve riješila.'' (Ivan Pavao II.)

Nakon smrti pape Pavla VI. i Ivana Pavla I., 16. listopada 1978. Karol Wojtyła izabran je za Papu, prvoga slavenskog i prvog netalijanskog nakon 455 godina. Uzeo je ime svojih prethodnika – Ivan Pavao II. – kao znak kontinuiteta i služenja Crkvi.

Njegov pontifikat, dug više od 26 godina, bio je ispunjen duhovnom snagom i svjedočanstvom križa. Bio je papa koji je molio, trpio i ljubio. Njegov život bio je neprekidno upiranje pogleda u Krista. Bio je prvi papa koji je ušao u sinagogu i džamiju, prvi koji je primio službenu delegaciju Grčke pravoslavne Crkve nakon raskola iz 1054. godine, te prvi koji je otvoreno molio za oprost zbog grijeha Crkve u povijesti.

"Vi ste naša voljena braća, a na neki način može se reći i da ste naša starija braća.'' (Povijesni posjet rimskoj sinagogi 1986.)

Ivan Pavao II. predvodio je 104 apostolska putovanja po svijetu. Njegov treći posjet Hrvatskoj bio je njegovo 100. putovanje. U susretu s narodima, mladima, bolesnima i siromasima širio je poruku Božjeg milosrđa i dostojanstva svakog čovjeka. Krstio je djecu siromašnih suradnika u svojoj kapelici, ispovijedao svakog Velikog petka u bazilici sv. Petra, a molitvom je pratio svaku patnju svijeta. U svibnju 2002. susreo se s desecima žena koje su bile prisiljene na prostituciju, pokazujući im Kristovu blizinu i suosjećanje.

Njegova marijanska pobožnost, otvorenost, osmijeh i ljubav prema djeci i siromasima osvojili su srca milijuna. Bio je moralni autoritet svoga vremena, papa koji je pokazao da je svetost spoj poniznosti i snage.

"Vjera u Krista ne vodi nas u netolerantnost. Upravo suprotno, ona nas obvezuje da se angažiramo u dijalogu. Ljubav prema Kristu ne odvraća nas od interesa prema drugim ljudima, poziva nas da ne isključujemo nikoga.'' (Govor na Općoj skupštini UN-a 1995.)

Tijekom pontifikata napisao je 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo, a osobito se ističu njegova djela Prijeći prag nade (1994.), Dar i otajstvo (1996.) i Rimski triptih (2003.), koja odražavaju duboku mističnu povezanost s Bogom.

Ivan Pavao II. proglasio je 1282 blaženika i 456 svetaca, čime je želio pokazati da je svetost dostupna svakom čovjeku. Utemeljio je institute „Ivan Pavao II.“ i „Populorum progressio“, Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti, te ustanovio Svjetski dan mladih i Svjetski dan bolesnika.

Vječni Bog pozvao ga je k sebi 2. travnja 2005. u 21:37 sati. U trenutku njegove smrti molili su milijuni vjernika širom svijeta. Njegov odlazak bio je svjedočanstvo vjere koja ne umire, nego prelazi u puninu života.

"Europo trećeg tisućljeća, ''neka ti ne klonu ruke!'' (Sef 3,16); ne predaj se malodušnosti, ne prepuštaj se načinima mišljenja i življenja koji nemaju budućnosti, jer ne počivaju na čvrstoj istini Božje Riječi! Ponovno posežući za ovim pozivom na nadu, i danas ponavljam tebi, Europi na početku trećeg tisućljeća: ''Vrati se sebi. Budi ono što jesi. Ponovno otkrij svoje početke. Opet oživi svoje korijene." (Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici "Ecclesia in Europa")

Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 1. svibnja 2011., a Papa Franjo svetim 27. travnja 2014. Ivan Pavao II., Papa Veliki, ostaje trajni znak Kristove prisutnosti u svijetu – čovjek nade, molitve i ljubavi, papa koji je svoj život do kraja živio oslonjen o križ.