Beato Angelico - Kerigma i stvaralaštvo

Djevica poniznosti - Fra Angelico

Giovanni di Fiesole (Vicchio, 1395. – 1455.), pravim imenom Guido di Pietro, poznatiji kao Fra Angelico, bio je talijanski dominikanski svećenik i jedan od najvećih kršćanskih slikara. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1982. godine blaženim a 1984. godine zaštitnikom katoličkih umjetnika. U vrijeme kada je živio među dominikancima su se razvile dvije struje, jedna stroža reformatorska struja (opservanti) i druga blaža konventualci koji su veći naglasak stavljali na akademski rad, pastoralno i društveno zalaganje. Fra Angelico je pripadao prvoj struji (tzv. opservantima) koja je težila povratku izvorima, siromaštvu, kontemplaciji i karizmi reda. Njegova likovna djela osobito su značajna za sakralnu umjetnost jer sadržavaju liturgijsku i mistagoško-katehetsku komponentu koja povezuju sveto i lijepo, umjetnost i ljubav prema Bogu. Bl. Ivanu iz Fiesole (Beatu Angelicu) se pripisuje čuvena izreka "Tko želi slikati Krista, mora s njim živjeti". Ta izreka sadrži duboku istinu. Ona upućuje na pravi smisao lirurgijske umjetnosti koja se intrinzično razlikuje od sekularno religiozne umjetnosti. Premda ne znamo je li on to igdje zapisao, njegov biograf Giorgio Vasari tu izreku pripisuje upravo Angelicu u djelu Le vite de' più eccellenti architetti, pittori, e scultori italiani, da Cimabue insino a' tempi nostri, 1550./1568.

Ivan iz Fiesole je živio u srcu Toskane. Kada je kao mladić pristupio samostanu sv. Dominika, već je bio cijenjen umjetnik. Premda je mogao biti samo redovnički brat on je želio biti svećenik i slikar. Oko 1449.g  izabran je kao prior samostana u Fiesole. Iako je dosta radio u svom matičnom samostanu, najviše djela je ostvario u samostanu sv. Marka u Firenci. Slikarske tehnike je najvjerojatnije učio u radionici Lorenza Monaca (oko 1370. – 1423.), kamaldonskog redovnika i majstora slikara i iluminatora rukopisa koji je radio u kasnogotičkom stilu. 

 

    Pričest apostola - Fra Angelico

Djela Fra Angelica odražavaju tomistička teološja razmišljanja iznimno popularna u to vrijeme. U svojim djelima je vješto spajao kasnogotičku tradiciju s novostima renesansne umjetnosti, prije svega perspektive. 

U središtu nauka sv. Tome Akvinskog, kao i kod Fra Angelica, naglasak je na inkarnacijskom misteriju - stvarnosti Utjelovljenja. Zato u njegovim djelima nećemo naći onih stiliziranih figura koje osobiti naglasak stavljaju na transcendentnu stvarnost i eshatološku perspektivu kao kod ikona. U stiliziranim likovima svetaca ikonopisci su često kod prikaza svetaca isticali malene usne i velike oči kako bi istaknuli važnost gledanja u proslavljenu duhovnu stvarnost gdje je svaka riječ suvišna. Ikone u bizantskoj umjetnosti predstavljaju "prozor u nebo". One podsjećaju vjernika na trajnu Božju prisutnost. Velike oči ističu uživanje  svih svetih u nebeskoj domovini i zajedništvu s Bogom. Izduženi prsti ikonografski ističu spiritualnost i novi život u Bogu. U ikonografiji Fra Angelica zamjećujemo promjenu ikonografije i pomak od stilizirane figurativnosti prema renesansnom realizmu gdje je veći naglasak  na Kristovom čovještvu i utjelovljenju.

  Skidanje s križa - Fra Angelico

Zanimljivo je promatrati Fra Angelicovu sliku ''Polaganje Krista u grob''. U takvim temama koji se bave pashalnim motivima uočavamo temeljnu razliku između katoličkih umjetnika koji polaze od sakramentalne svijesti i ostalih koji se drže narativnog pristupa. 

Na slici "Polaganje Krista u grob" iza Isusovih leđa vidimo sarkofag. Sama riječ sarkofag (lat. sarcophagus) doslovno znači "kamen koji jede meso", od riječi, σάρξ sárx (meso) i φαγεῖν phagêin (jesti).  Taj crni kameni lijes predstavlja smrt. Sama pomisao na smrt, grob i raspadanje tijela izaziva u čovjeku osjećaj tjeskobe i nelagode.  

Kod Fra Angelica primjećujemo u isto vrijeme kenozu i slavu, važan aspekt u liturgijskoj umjetnosti. Grobna tama ne zahvaća Kristovo tijelo kojega pridržava Josip iz Arimateje prije polaganja u grob. Krist na sebe preuzima svu težinu čovjekova grijeha. Taj čovjek osuđen na smrt nije u stanju sam se izbaviti i spasiti. On ne umije sam podići svoju glavu. Njegovo tijelo predstavlja ljudsku nemoć. Ruke su mu u obliku križa i nježno, gotovo u lebdećem položaju, u stavu polaganja u grob koje s lijeve strane pridržava svojom plavom haljinom Blažena Djevica Marija, a s druge strane Ivan apostol zlatnom haljinom. Takav prizor ima mistagoško sakramentalno karakter. Marija se uvijek u kršćanskoj ikonografiji pojavljuje kao slika Crkve, Djevice Zaručnice. Ona se blago naginje u stavu poklona. Tako nagnuta pokazuje da želi poljubiti njegove svete ruke kao i Ivan apostol. Prizor pokazuje duboko poštovanje umjetnika prema presvetoj otkupiteljskoj žrtvi na križu.

 Polaganje Krista u grob - Fra Angelico

 

Marija ne dodiruje Krista golim rukama, ne zbog toga što bi to bilo zabranjeno Zakonom nego da bi se stavio naglasak na otkupiteljski smisao njegove žrtve.

  

''Stog mi se raduje srce i kliče duša,

i tijelo mi spokojno počiva.

Jer mi nećeš ostavit' dušu u podzemlju 

ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.'' (Ps 16,9-10)

Kristov grob nije kameni lijes koji ''izjeda tijelo''. Njegovo bogočovještvo ostaje netaknuto i u smrtnom času. Fra Angelico svugdje ističe inkarnacijsko mosterij kao središnju temu. Naglašava kako se inkarnacijski misterij ne dovršava smrcu nego u uskrsnuću. On ne razdvaja Krista Patnika od proslavljenog Krista, ni njegovo boštvo od njegova čovještva. Ova slika pokazuje kako se ljepota Kristova tijela zrcali u svemu, rođenju, životu i smrti. 

Primjećujemo da je Ivan apostol bos jer je mjesto na kojemu stoji sveto. Cvjetna livada u slikama Fra Angelica ima dublju simboliku. Usporedimo je s drugom slikom koja govori o susretu uskrslog Krista i Marije Magdalene.

Noli me tangere - Fra Angelico

U slici Noli me tangere (Ne dotiči me se) vidimo Krista koji gotovo lebdi iznad trave. Fra Angelico se u motivu cvijeta s crvenim mrljama referira na velikog teologa 13 st. Alberta Magnusa koji kaže:

''Kristov cvijet procvjetao je u Isusovo rođenje, kao što čitamo kod proroka Izaije: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena.“ (11,1) Uvenuo je u Muci, kada više nije bilo ni izgleda ni ljepote... Ponovno je procvjetao u Uskrsnuću prema ljudskoj prirodi, na istom mjestu gdje je uvenuo''. [ De laudibus 12.4.2]

Crvene mrlje na cvjetnoj livadi simboliziraju kaplje Kristove krvi. One predstavljaju sjeme novog života. Riječi koje Isus upućuje Mariji Magdaleni ''Ne dotiči me se'' (usp. Iv 20, 16-17) znači da se naš duhovni život više ne smije temeljiti na materijalnom nego duhovnom principu. Te riječi se odnose na Božju pedagogiju ljubavi. Isus poziva učenike da prijeđu iz empirijske na pneumatsku razinu svog odnosa s Bogom. Karl Rahner smatra da to znači da vise Boga ne tražimo izvan sebe, u čulima, nego u nutarnjoj dubini duše. Ne u stvarima koje su prolazne, nego stvarima koje su vječne. Sv. Katarina Sijenska u Dijalogu piše: "Kad se duša odvoji od osjetilnih doživljaja, tada me dotiče istinski - ne više tjelesno nego duhovno". To znači Boga tražiti ne u onome što se može opipati jer to traže tjelesni kršćani koji još nisu zakorači u dublji odnos s Bogom. Takvi lako klonu duhom kad ostanu bez duhovne utjehe u trenucima napasti i iskušenja. Poruka koju Isus šalje Mariji Magdaleni znači poziv učenicima da ga ne traže više u njegovoj fizičkoj prisutnosti nego u Duhu, u euharistiji, sakramentalnoj prisutnosti.  Marija Magdalena ovdje predstavlja sliku Crkve koja je pozvana naviještati evanđelje. Krist odlazi k Ocu ali ostaje trajno prisutan među nama kao ''kruh koji je s neba sišao'' (Iv 6,51). 

Silvana Dragun