Ivan iz Fiesole (Vicchio, 1395. – 1455.), pravim imenom Guido di Pietro, poznatiji kao Fra Angelico, bio je talijanski dominikanski svećenik i jedan od najvećih kršćanskih slikara. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1982. godine blaženim, a 1984. godine zaštitnikom katoličkih umjetnika. U vrijeme kada je živio među dominikancima su vladale dvije struje, jedna stroža struja (opservanti) i druga blaža (konventualci). Prva je težila povratku izvorima, karizmi reda, propovjedništvu, siromaštvu i kontemplaciji, dok je druga veći naglasak stavljala na akademski rad, pastoralno i društveno zalaganje. Fra Angelico je pripadao prvoj struji (tzv. opservantima). Njegova likovna djela osobito su značajna za sakralnu umjetnost jer sadržavaju sve elemente koji čine liturgijsku umjetnost autentičnom. To uključuje didaktičko-katehetsku i mistagoško-katehetsku komponentu koje povezuju umjetnost i liturgiju. Bl. Ivan iz Fiesole često je govorio "Tko želi slikati Krista, mora s njim živjeti". To je bilo njegovo umjetničko i životno geslo koje spominje i Giorgio Vasari u djelu Le vite de' più eccellenti architetti, pittori, e scultori italiani, da Cimabue insino a' tempi nostri (1550/1568). Te njegove riječi najviše nam približavaju u čemu se sastoji temeljna razlika između liturgijske i sekularno religiozne umjetnosti. Dok je prva bogoštovna i tijesno povezana s liturgijom, druga iznosi subjektivna religiozna promišljanja koja ne moraju biti u skladu s dogmatskim naukom Crkve niti imati liturgijsku funkciju.
U tom kontekstu zanimljivo je promatrati Fra Angelicovo djelo ''Polaganje Krista u grob''. U kristološkim temama, posebno pashalnim motivima, uočavamo temeljnu razliku između katoličkih umjetnika koji polaze od sakramentalne svijesti i ostalih djela renesansnih umjetnika koji odražavaju protestantski utjecaj.
Na slici "Polaganje Krista u grob" iza Isusovih leđa vidimo sarkofag. Sama riječ sarkofag (lat. sarcophagus) na grčkom jeziku znači "kamen koji jede meso". Ona dolazi od dvije riječi, σάρξ sárx (meso) i φαγεῖν phagêin (jesti). Taj kameni lijes predstavlja smrt, grobno mjesto u kojemu počivaju posmrtni ostaci pokojnika. Sama pomisao na smrt, grob i raspadanje tijela izaziva u čovjeku osjećaj tjeskobe i nelagode.
Kod Fra Angelica primjećujemo kako umjetnik ne odvaja kenozu od slave. Krist na sebe preuzima svu težinu čovjekova grijeha. Njegovo tijelo kojega s leđa pridržava Josip iz Arimateje predstavlja čovjekovu nemoć, agoniju, prolaznost. Istovremeno to tijelo zrači kraljevskim dostojanstvom i slavom. Umjetnik to pokazuje gestom Ivana apostola i Majke Marije. Kristove ruke gotovo u lebdećem položaju spuštaju se na Marijinu i Ivanovu haljinu dok su oni nagnuti na poklon. Kristove ruke koje ljube Marija i Ivan nisu umotane u mrtvački pokrov nego svečane haljine. U tom prizoru uočavamo duboku simboliku. Čitav prizor ima mistagoško sakramentalni karakter pokazujući duboki naklon umjetnika prema Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Marija i Ivan predstavljaju Crkvu kao Zaručnicu koja se klanja Njegovoj žrtvi priznajući ga svojim Spasiteljem i Otkupiteljem. Odnos Marije i Ivana prema Kristu više govori od tisuću riječi. Da ništa ne znamo tko je osoba na slici vidimo kako to nije običan čovjek kojega sahranjuju i polažu u grob. Bojama i gestama svojih likova umjetnik slici daje snažan didaktičko-katehetski pečat.
Na slici Noli me tangere (lat. Ne dotiči me se) vidimo Krista koji se blago izdiže iznad vlati trave. To nije "fluidni" Krist bez tijela koji se poput duha ukazuje Mariji Magdaleni. Pažljivijim pogledom na sliku gledatelj će uočiti da je livada ''poškropljena krvlju'', odnono crvenim mrljama. Taj prizor podsjeća vjernike na riječi velikog teologa 13 st. Alberta Magnusa koji kaže:
''Kristov cvijet procvjetao je u Isusovo rođenje, kao što čitamo kod proroka Izaije: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena.“ (11,1) Uvenuo je u Muci, kada više nije bilo ni izgleda ni ljepote... Ponovno je procvjetao u Uskrsnuću prema ljudskoj prirodi, na istom mjestu gdje je uvenuo''. [ De laudibus 12.4.2]
Crvene mrlje simboliziraju kaplje Kristove krvi, odnosno sjeme novog života. Riječi koje Isus upućuje Mariji Magdaleni ''Ne dotiči me se'' (usp. Iv 20, 16-17) ne znače njegovo udaljavanje od vjernika nego poziv da odsada žive evanđelje i Boga traže na drukčini način. Ne više na ''viđenju'' nego na ''slušanju'' Božje riječi. Vjernici na početku svog kršćanskog života žude za opipljivim znakovima Božje prisutnosti. Ali, naša vjera ne smije se temeljiti na ''viđenju''. Riječi koje Isus upućuje Mariji Magdaleni odnose se na Božju pedagogiju ljubavi. Isus poziva učenike da prijeđu iz čulne na duhovnu razinu svog odnosa s Bogom. Neki teolozi poput Karla Rahnera tumače ovaj odnos Isusa i Magdalene kao poticaj vjernicima danas da više Boga traže u nutarnjoj dubini duše nego izvanjskim znakovima. Sv. Katarina Sijenska u Dijalogu piše: "Kad se duša odvoji od osjetilnih doživljaja, tada me dotiče istinski - ne više tjelesno nego duhovno". S Isusovim uskrsnućem nastupa novo razdoblje u životu Crkve. Marija Magdalena ovdje predstavlja Crkvu koja je pozvana naviještati evanđelje, biti "Crkva izlaska" koja nije zatvorena prema svijetu nego nastavlja njegovo djelo spasenja. Krist poručuje da odlazi k Ocu ali ostaje trajno prisutan među nama kao ''kruh koji je s neba sišao'' (Iv 6,51) u sakramentalnoj prisutnosti.
Silvana Dragun
