Sveti Ivan Pavao II.
(18. svibnja 1920.
– 2. travnja 2005.) bio je 264. poglavar
Katoličke Crkve u pontifikatu koji je trajao od 16. listopada 1978. do 2.
travnja 2005. godine.
Još dok je bio kardinal
Karol Wojtyla je 1976. godine tijekom
svog obraćanja na Euharistijskom kongresu u Philadelphiji proročki kazao da je svijet
suočen s kušnjom sukoba ''između Crkve i protucrkve, Evanđelja i
protuevanđelja'' s katastrofalnim posljedicama na ljudsko dostojanstvo i
ljudska prava. Svoj pontifikat je posvetio Blaženoj Djevici Mariji pod
geslom ''Totus Tous''.
Svijet će papu Ivana Pavla II.
pamtiti kao ustrajnog borca protiv ''kulture smrti'' koja se ukorijenila u
suvremenom društvu u zavjeri protiv života i naravnog zakona, ali i u odnosu na
okoliš, ljudska prava i ideologije zla koje su opustošile 20 stoljeće. Upozoravao je da suvremena Europa ide u jednom pravcu
''gubitku kršćanskog pamćenja i nasljeđa'' koji se očituje u bogozaboravu. Suvremeni
čovjek živi kao da Boga nema. (usp. Ecclesia in
Europa, br. 7.) On živi u otuđenju i ''razmrvljenosti postojanja'' kao posljedici
sekularizma, praktičnog ateizma. Iz raširenog religioznog agnosticizma i jedne iskrivljene
slike čovjeka nastaje moralni i pravni relativizam koji otvara prostor egoizmu
i nihilizmu (usp. Ecclesia in Europa, 9.)
Papa encikliku počinje analizom antropološke krize. Ističe da suvremeni čovjek ima iskrivljenju sliku Boga i čovjeka. Vidi Boga ljubavi, ali mu iz svijesti izmiče Bog pravednosti. ''Bog koji je Ljubav je i konačna Pravda'' (Prijeći prag nade, 1994., str. 197.) S druge strane, čovjeka se promatra u okvirima njegove tjelesnosti dokidajući transcendentni karakter njegova postojanja. Čovjek danas ne smatra više život kao veličanstven dar Božji, kao ''svetu'' stvarnost'', nego ''vlasništvo'' s kojim može gospodariti i manipulirati (Evangelium vitae, 22). Društveno-političke promjene nakon Drugoga svjetskoga rata, liberalizacija tržišta, razvoj demokracije i buđenje revolucionarnih pokreta krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća na Zapadu svjedoče o razvoju jedne snažne lijevo-liberalne kulturne hegemonije koja se temelji na sekularizmu, liberalizmu, ateizmu i hedonizmu. Neki sociolozi, poput Antony Giddensa, ističu da su demokratizacija javnog života i demokratizacija privatnog života usko povezani. Seksualna emancipacija rezultat je prebacivanja demokracije iz sfere političkog diskursa na privatni pod imperativom slobode i neovisnosti. Pažljivo prateći te društveno-kulturne promjene papa Ivan Pavao II. upozorava na pogubne doktrine koje stoje iza kulta ega i tijela. »Tijelo se više ne poima kao tipično osobna stvarnost, znak i mjesto odnosa s drugima, s Bogom i sa svijetom. Ono je svedeno na čistu materijalnost: ono je skup organa, funkcija i energije koju valja upotrijebiti po kriteriju čistog užitka i učinkovitosti. Kao posljedica, seksualnost je depersonalizirana i instrumentalizirana« (Evangelium vitae, 23). U takvoj kulturi koja promiče egoizam i hedonizam prokreacija se shvaća kao neprijatelj, a međuljudski odnosi bivaju sve siromašniji i grublji.
Danas čovjek ne želi biti suobličen ''Božjoj slici'' nego ''slici idola svog vremena'' u čistoj imanenciji odričući se blagodati života s Bogom (Usp. Evangelium vitae, 37). U duhovnoj dezorijentaciji više ne prepoznaje u vazmenom otajstvu eshatološki događaj, početak ''novog neba i nove zemlje'' (Prijeći prag nade, str. 196.) Gubitak eshatološke perspektive posljedica je sekularizma i prosvjetiteljskog racionalizma koji čitavu stvarnost percipira relativistički i mehanicistički. Redukcionističko shvaćanje čovjeka i praktični materijalizam dovode do stvaranja ''struktura grijeha'' i zavjere protiv života. U temelju relativističkog mentaliteta je gubitak osjećaja za grijeh (sensus peccati). Savjest kao najskrovitija jezgra i svetište čovjeka ako je potamnjela dovodi do gubitka osjećaja grijeha i odnosa s Bogom (usp. Reconciliatio et paenitentia, br. 18). Dehumanističke tendencije pokazuju taj katastrofalni gubitak osjećaja za grijeh. One očituju ne samo moralnu krizu nego i krizu istine u kulturnom relativizmu i pravnom pozitivizmu koji razdvaja pravo od morala. Civilizacija smrti vodi se načelom utilitarističkog etosa koji promiče nepravde i podjele. Takva civilizacija vodi do odbacivanja svih koji ne mogu ići u korak s vremenom i zahtjevima tržišta.
Kultura abortusa
Peta zapovijed ''Ne ubij'' (Pnz 5,17) govori o svetosti i nepovredivosti života. Ljudski život je svet od samog početka (Evangelium vitae, 53). Mnogi kršćanski pisci su od početka kršćanstva osuđivali praksu pobačaja. O tome imamo svjedočanstvo u jednom od najstarijih ranokršćanskih spisa Didache (Upute dvanaestorice) i Barnabinoj poslanici, kao i kod brojnih pisaca i teologa, Atenagore Atenjanina, Tertulijana u djelu Apologeticum (197. g.), Laktancija u djelu Epitome (4 st.) i dr. Papa Ivan Pavao II. govori o ''kontracepcijskom mentalitetu'' i eugeničkom pobačaju (EV 13-14). Fetus nije biološki materijal (Evangelium vitae, 61-63). Kršćanin ne može podržavati ''eugenički mentalitet''. Svaki je čovjek pozvan biti “čuvar brata svoga” (usp. Evangelium vitae, 19). Nema sumnje da je svako ubojstvo bratoubojstvo koje se temelji na logici zla.
Suvremeni svijet je obilježen civilizacijskim sukobom između
kulture života i kulture smrti. Taj se sukob manifestira u proklamaciji
socijalnog darvinizma i tihom ratu ''moćnih protiv slabih''. Starost, hendikep
i bolest shvaćaju se kao prepreke društvu blagostanja. Utilitarno-prometejski
stav prisutan je u depopulacijskoj politici s ciljem smanjenja broja stanovnika
u prenapučenim dijelovima svijeta. Istinski ljudski
razvoj treba biti usmjeren prema cjelovitom i ravnomjernom razvoju (usp. Sollicitudo
rei socialis, br. 28).
Samoubojstvo
Posebna tema enciklike odnosi se na
samoubojstvo (Evangelium vitae, 66) i permisivne zakone (EV 73-74). Samoubojstvo
je znak prijezira prema vlastitom životu, težak nemoralni čin. Pavao kaže:
''Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu
živimo, i ako umremo, Gospodinu umiremo.'' (Rim 14,7-8). Gospodinu umirati,
znači priznati da patnja, premda ostaj sama u sebi zlo i kušnja, može zbog
ljubavi i s ljubavlju, zbog milosnog dara Božjega i zbog slobodnog osobnog izbora,
sudjelovati u samoj patnji Krista raspetoga (Evangelium vitae, 67).
Eutanazija
U korijenu eutanazije je ''lažno sažaljenje''
(Evangelium vitae, 66). Pravo sažaljenje čini čovjeka solidarnim s
patnjama drugoga. Život slabijega predaje se u ruke jačega. Put ljubavi i istinske
samilosti traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji (Evangelium
vitae, 67). Eutanazija je težnja da se zagospodari smrću.
Obitelj – svetište života, odgovornost
prema starijima i nemoćnima
(EV 94)
Marginalizacija starih i nemoćnih
je nepodnošljiva. Obitelj je svetište života. Nerazdvojna je veza između života
i slobode. Tamo gdje se vrijeđa život i sloboda je povrijeđena. ''U svakom
djetetu koje se rađa i u svakom čovjeku koji živi ili umire mi prepoznajemo
sliku slave Božje: tu slavu mi slavimo u svakom čovjeku, znaku Boga života,
slici Isusa Krista.'' (Evangelium vitae, 84). Kultura života se ostvaruje
u autentičnom samodarivanju. ''S onu stranu bučnih događaja, postoji heroizam
svakodnevice, sastavljen od malih i velikih djela dobrote i suosjećanja koja
podupiru autentičnu kulturu života (…) Među tim djelima posebnu ocjenu
zaslužuje darivanje organa izvršenih u obliku etički prihvatljivim (…) Takvom
heroizmu svakodnevice pripada tiho, ali kao nikad plodno i gorljivo
svjedočanstvo 'svih hrabrih majki koje se bezrezervno posvećuju vlastitoj obitelji, koje trpe donoseći na
svijet vlastitu djecu a zatim su spremne poduzeti svaki napor, suočiti se sa
svakom žrtvom da bi njima prenijele ono najbolje što u sebi čuvaju (…) U proživljavanju
svoga poslanja 'te herojske majke ne nalaze uvijek podršku u svojoj sredini.
Štoviše, modeli društva, koje često promiču i prenose sredstva priopćavanja, ne
podržavaju majčinstvo.'' (Evangelium vitae, 86).
U pozivu upućenom obitelji papa
apelira ''Obitelji, postani ono što jesi!''
''Obitelji, postani ono što jesi! Ti si živo uprisutnjenje Božje ljubavi: naime, tvoje je 'poslanje čuvati, objavljivati i priopćavati ljubav, životvorni odraz i stvarno udioništvo u Božjoj ljubavi prema ljudskom rodu i u ljubavi Krista Gospodina prema Crkvi, njegovoj Zaručnici'' Budite vjerodostojni svjedoci nade! (Ecclesia in Europa, 94). Za papu Ivana Pavla II. obitelj je ''živo kamenje'', stup društva. Ona je ''svetište života'' gdje se čovjek uči ljubiti, poštivati drugoga i zahvaljivati na daru života. U slavljenju sakramenta ženidbe Krist supružnicima daje novo srce da mogu biti dionici njegove ljubavi, novoga i vječnoga saveza po Riječi koja je tijelom postala. Potrebno je da se ''kućna Crkva'' neprestano evangelizira i sveudilj odgaja u vjeri za ljubav, kršćanske kreposti, moralnu i duhovnu čistoću.
Prigovor savjesti
U oblikovanju savjesti presudno je
otkrivanje osnovne veze koja povezuje slobodu s istinom. Apsolutno poštivanje
života zahtjeva da se posluži prigovorom savjesti pred hotimičnim pobačajem i
eutanazijom. ''Biomedicinsko istraživanje, privlačno i obećavajuće na području
novih blagodati za čovječanstvo, uvijek mora odbiti pokuse, istraživanja ili
primjene koje, ne priznavajući nepovredivo dostojanstvo ljudskog bića, prestaju
biti u službi ljudi i u stvarnosti se pretvaraju kao da im pomažu a ubijaju
ih'' (Evangelium vitae, 89).
Uloga vjernika laika
Uloga vjernika laika
izuzetno je važna u promicanju civilizacije ljubavi. Oni su pozvani u Božjem
vinogradu služiti ljubavi i životu. Ne trebaju se povlačiti iz javnog političkog
života ili se prepuštati skepticizmu (usp. Cristifideles laici, 42)
Pozvani su svugdje promicati opće dobro, pravednost, mir i solidarnost, biti stijeg
srčanosti i umnog stvaralaštva na povlaštenim mjestima kulture (usp. Cristifideles
laici, 44).
Civilizacija ljubavi temelji se na evanđeoskom ethosu.
Bog se čovjeku otkriva u čovjekoljublju, pokazuje u milosrđu. Istinsko milosrđe
je najdublji izvor pravednosti. U ontološku strukturu ljudske osobe upisan je zakon
sebedarja. Živeći sebedarnu dimenziju svoje osobe, čovjek doseže puninu svoje
ljudskosti. Civilizacija
ljubavi počinje s uspostavljanjem ispravne ljestvice vrednota, promjenom
životnog stila prema solidarnosti, tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa.
Taj novi stil života
uključuje prijelaz od ravnodušnosti prema zauzimanju za druge, od isključivosti
k uključivosti. U enciklici Salvifici doloris govori o Milosrdnom Samarijancu
(usp. Lk 10, 30-37). ''Milosrdni Samarijanac je svaki čovjek koji se
zaustavlja kraj patnje drugog čovjeka. To je svaki čovjek osjetljiv na tuđe
trpljenje, čovjek koji se 'sažali' nad nesrećom bližnjega'' (Salvifici
doloris, 28).
Magna charta Kraljevstva Božjeg i civilizacije
ljubavi je Isusova Propovijed na gori (Mt 5-7). Potrebno je
promijeniti stil života (Evangelium vitae, 98). To znači iz obitelji kao ''svetišta života'' treba ukloniti svako zlo, nasilje, mržnju. Potrebno je da se ''kućna Crkva''
neprestano evangelizira i sveudilj odgaja u vjeri za ljubav, kršćanske
kreposti, moralnu i duhovnu čistoću.
Papa se na poseban način obraća ženama i poziva ih da postanu promicateljice ''novog feminizma''. Taj ''novi feminizam'' sastoji se u nadilaženju svakog oblika diskriminacije, nasilja i iskorištavanja. Žene su pozvane svjedočiti smisao autentične ljubavi koja se očituje u sebedarju i prihvaćanju drugoga. One su pokretačka snaga civilizacije ljubavi u kulturi odbacivanja i smrti. Budućnost civilizacije ljubavi ovisi o ''geniju žene'' koja jamči osjetljivost za potrebe čovjeka. Njoj je povjeren odgoj za ljubav i mir (usp. Mulieris dignitatem, 30). Na tragu papinog afirmativnog govora o ulozi žene u obitelji, društvu i Crkvi je i stajalište američkog nadbiskupa Fultona Scheena koji ističe da budućnost svijeta ne ovisi o svjetskim liderima i političkoj moći nego ženama, njihovoj spremnosti da se odazovu Božjem pozivu. Žene svojom ''duhovnom ljepotom'' čine svijet ljepšim i boljim ne samo u obiteljskom životu, nego društvenom i kulturnom polju. Žene su nositeljice biopolitičke moći i utjecaja jer su pozvane biti ne samo biološke nego i duhovne majke čovječanstvu. Odgovorna pro-life politika, smatra papa Ivan Pavao II., prije svega treba biti pro-women politika. Ona treba biti takva da ističe dostojanstvo žene jer ona je nositeljica života kao najveće vrijednosti (Usp. Prijeći prag nade, str. 218). Civilizacija ljubavi mora se graditi na ''potpunoj solidarnosti sa ženama'', osobito kada su njihova prava ugrožena ili se nađu u nevolji i iskušenju. Josip, Marijin zaručnik je primjer svetog muškarca koji je uvijek uz svoju ženu kao potpora na njenom životnom putu. Za njega bismo mogli reći da je ''branitelj života'' jer stati uz Mariju znači stati u obranu vremenitog i vječnog života. Kada tako razmišljamo, jasnije nam je zbog čega papa Ivan Pavao II. toliko ističe da je abortus zlo i da je začeto dijete u majčinoj utrobi nemoćno biće koje čeka da bude prihvaćeno i pomognuto. (Prijeći prag nade, str. 218.). Kako se odnosimo prema tom najmanjem i najslabijem biću takvi smo u suštini prema sebi i drugima. Tu se kakva je naša ljubav. Ako strogo sudimo sebi i drugima, na kraju sami sebe kažnjavamo. Protiv nepravde i zla trebamo se boriti pravim sredstvima. Najgore je kada čovjek uzme pravdu u svoje ruke pa ubije sebe i drugoga. Kad je žena povrijeđena ne treba joj osuda nego podrška i iscjeljenje. Potrebna joj je druga žena kao đakonisa i u tome ovaj papa i njegovi nasljednici vide potrebz za većom ulogom žena u Crkvi. Kršćanin je, prema riječima pape Ivana Pavla II., pozvan promicati kulturu života u svim njenim segmentima, u obiteljskom, poslovnom i društvenom životu. Njegova je dužnost služiti a ne suditi životu. On je pozvan biti ''pastir života'' kao sveti muškarac i sveta žena posvećujući brigu za svako ljudsko biće. Civilizacija ljubavi neće zaživjeti ako kulturu smrti i potrošnje koja je dominantna u konzumerističkom društvu ne zamijenimo kulturom života, odnosno vrednotama ''biti'' ispred ''imati'' (Evangelium vitae, 22). Cjeloviti razvoj prirodnog i ljudskog okoliša će se ostvariti kada kultura života postane naš modus vivendi i modus operandi.
Pripremila:
Silvana Dragun
