Opatija Lindisfarne - jedno od najsnažnijih središta kulturnog i vjerskog života na sjeveru Europe


Opatija Lindisfarne, https://www.visitnorthumberland.com

Ako na svojoj hodočasničkoj mapi još niste posjetili ovaj mali, vjetrom šibani otok na sjeveru Velike Britanije, svakako posjetite. Opatija Lindisfarne (poznata i kao Holy Island) nalazi se na sjeveru Engleske i predstavlja ''kolijevku kršćanstva'' na sjeveru Europe. Bogata kulturnom i sakralnom baštinom opatija LIndisfarne bila je središte misionara iz Ione (Škotska) koji su boravili u kraljevini Nothumbriji.

Kad su se vikinški brodovi 793. godine približili hladnom obalama Northumbrije, opljačkali su i opustošili opatiju koja je predstavljala središte monaškog života u Velikoj Britaniji. Prve kršćanske kršćanske misionare u Northumbriju poslao je papa Grgur Veliki 601. godine. Zahvaljujući djelovanju sv. Aidana iz Ione, utemeljitelja i prvog opata i biskupa samostana u Lindisfarneu (oko 634-635 g.), otok postaje središte kulture i evangelizacije. O vikinškom razaranju samostana pisao je opširnije Simeon Durhamski u svojim kronikama Historia Regum (12 st.) kao i Alkiun iz Yorka, učitelj Karla Velikoga. Pljačkaši su opustošili i obeščastili hram Božji u kojemu su se čuvale relikvije sv. Cuthberta, poznatog iscjelitelja i proroka. Tijekom 7. i 8. stoljeća, Lindisfarne je bio glavno kulturno središte i obrazovni centar. Tu su nastala Lindisfarnska evanđelja, izvanredan iluminirani rukopis koji se smatra remek-djelom ranokršćanske umjetnosti. Redovnici su uspjeli sačuvati taj jedan od najvažnijih dokumenata iz samostanske riznice. Ali zato nisu uspjeli sačuvati knjižnicu koja je predstavljala spoj keltske i kršćanske tradicije. 

Opatija Lindisfarne, foto: iStockphoto.com 

Opatija Lindisfarne nije samo važna za razvoj kršćanstva na sjeveru Europe. Danas ne možemo razumjeti karolinšku renesansu bez Alkuina iz Yorka, engleskog benediktinca, teologa, polihistoričara, reformatora, koji je pokrenuo obrazovnu redormu u karolinškom carstvu. Bio je voditelj  katedralne škole u Yorku i palatinske škole u Parizu i Aachenu, a kao savjetnik Karla Velikoga imao je ogroman utjecaj na kulturni i društveni preporod carstva. Kada je 796. godine postao opat benediktinskog samostana sv. Martina u Marmoutieru kraj Toursa razvio je bogatu pisarsku i iluminatorsku djelatnost. Smatra se da potaknui reformu latiničkog rukopisnog pisma koja je dovela do karolinške minuskule. 

Alkuin je bio odgojen u northumbrijskoj tradiciji i stoga važi kao autentični promicatelj anglosaksonskog humanizma čije je središte predstavljala opatija Lindisfarne. U svojoj tužaljci ''Propast samostana u Lindisfarneu'' (De clade Lindisfarnensis monasterii) opisuje vikinški pokolj 793. godine na čuvenu opatiju koja je smještena u srcu Norhumbrijske kraljevine između sjeverne Engleske i južne Škotske. 

Lindisfarnska evanđelja

Općenito možemo reći da je razdoblje od 650. do 850 godine najplodonosnije razdoblje za razvoj inzularne umjetnosti. U tom razdoblju nastala su neka od najraskošnijih i najljepših primjera iluminiranih rukopisa. Jedan od najljepših iluminiranih rukopisa ranog srednjeg vijeka, nastao oko 700. godine. Ovaj primjerak insularnog ukrašavanja rukopisa čini opatiju Lindisfarne toliko posebnom. Evanđelja su pisana irskom majuskulom i minuskolom. 

Sv. Cuthbert

Otok Lindisfarne je bio duhovno središte biskupa i pustinjaka Cuthberta (634.-687.) kojega štuju u katoličkoj, anglikanskoj i pravoslavnoj crkvi. Spajajući keltsku i katoličku tradiciju opatija Lindisfarne svjedoči o ''jedinstvu u različitosti'' kao jednom od temeljnih načela zajedništva u Crkvi.  

Prva stranica Evanđelja po Luki iz Lindisfarnskih evanđelja, 
foto: Flickr.com
Pripremila: Silvana Dragun