»Budućnost Crkve može i hoće i danas doći samo iz
snage onih koji imaju duboke korijene i koji žive od čiste punine svoje vjere.
Ona neće doći od onih koji samo rade recepte. Neće doći ni od onih koji se samo
prilagođavaju dotičnom trenutku. Neće doći ni od onih koji druge samo
kritiziraju, a sebe drže nepogrešivim mjerilom. Ona, dakle, neće doći ni od
onih koji biraju samo lagodniji put. Ni od onih koji izbjegavaju trpljenje
vjere i sve ono što od čovjeka nešto traži, što mu nanosi bol. Ono što ga sili da
se žrtvuje proglašavaju pogrešnim, zastarjelim, proglašavaju to tiranijom i
zakonitošću. Kažimo to i pozitivno: budućnost Crkve i ovaj će put, kao i
uvijek, opet oblikovati sveci. Ljudi koji opažaju više od fraza koje su upravo
moderne. Ljudi koji zato mogu više vidjeti od drugih jer njihov život obuhvaća
šire prostore. Nesebičnost koja ljude oslobađa može se dosegnuti samo u
trpljenju svakodnevnih malih odricanja od samoga sebe (…) Ne trebamo Crkvu koja
u političkim ''molitvama'' slavi kult djelovanja. Ona je sasvim suvišna. I zato
će sama od sebe potpuno propasti. Ostanimo Crkva Isusa Krista. Crkva koja
vjeruje u Boga koji je postao čovjekom i koja nam obećava život i poslije smrti
(…) To će biti Crkva bogatoga unutarnjeg života kojoj nije mnogo stalo do njezina
političkog mandata i koja se isto tako malo udvara onima lijevima kao i onima
desnima.«
Iz knjige Joseph Ratzinger/BENEDIKT XVI., Vjera i
budućnost, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008.
