1. U početku sam bio napisao naslov koji se odnosi na
svećeničku formaciju, ali zatim sam pomislio da se ove stvari analogno mogu
izreći za formiranje svih pastoralnih radnika i radnica, kao i za svakog
kršćanina. Mislim na vrijednost čitanja romana i poezije na putu osobnog
sazrijevanja.
2. Često u dosadi godišnjih odmora, u vrućini i samoći
nekih pustih četvrti, pronalazak dobre knjige za čitanje postane oaza koja nas
udaljava od drugih izbora koji nam nisu dobri. Potom ne manjka trenutaka umora,
ljutnje, razočarenja, neuspjeha, a kad još ni u molitvi ne nalazimo smiraj
duše, barem nam dobra knjiga pomaže prebroditi oluju, dok ne dobijemo malčice
spokoja. A možda ovo čitanje otvori nove unutarnje prostore koji nam pomažu da
izbjegnemo zatvaranje u onih nekoliko opsesivnih ideja koje nas neumoljivo
zarobljavaju. Prije sveprisutnosti medija, društvenih mreža, mobitela i ostalih
uređaja, ovo je bilo često iskustvo, a oni koji su to doživjeli dobro znaju o
čemu govorim. Ne radi se o nečemu što je zastarjelo, nadiđeno.
3. Za razliku od audiovizualnih medija, gdje je
proizvod cjelovitiji, a margina i vrijeme za „obogaćivanje“ naracije ili
tumačenje obično smanjeni, čitatelj je pri čitanju knjige mnogo aktivniji.
Nekako ponovno piše djelo, pojačava ga svojom maštom, stvara svijet, koristi
svoje sposobnosti, svoje pamćenje, svoje snove, vlastitu priču punu drame i
simbolike, a na taj način ono što nastaje vrlo je različito djelo od onoga što
je autor htio napisati. Književno djelo je, dakle, živ i uvijek plodan tekst,
sposoban na mnogo načina iznova progovoriti i proizvesti originalnu sintezu sa
svakim čitateljem na kojega naiđe. Čitatelj se u čitanju obogaćuje onim što
dobiva od autora, ali mu to istovremeno omogućuje da rascvjeta bogatstvo
vlastite osobe, tako da svako novo pročitano djelo obnavlja i širi njegov
osobni svemir.
4. To me navodi da vrlo pozitivno ocijenim činjenicu
da je, barem u nekim sjemeništima, prevladana opsjednutost ekranima – i
otrovnim, površnim i nasilnim lažnim vijestima – te da je određeno vrijeme
posvećeno književnosti, trenucima vedrine i slobodnog čitanja, da se govori o
ovim knjigama, novim ili starim, koje nam i dalje govore toliko stvari. Ali
općenito se sa žaljenjem mora primijetiti da posvećivanje pažnje književnosti
trenutno ne nalazi odgovarajuće mjesto u formaciji onih koji se pripremaju za
zaređenu službu. Književnost se često smatra, zapravo, oblikom zabave, ili pak
minornim izrazom kulture koji ne pripada putu priprave, a time ni konkretnom
pastoralnom iskustvu budućih svećenika. Uz nekoliko iznimaka, posvećivanje
pozornosti književnosti smatra se nebitnim. S tim u vezi želim reći da ovakav
pristup nije dobar. On je u ishodištu jednog oblika ozbiljnog intelektualnog i
duhovnog osiromašenja budućih svećenika, koji su na taj način lišeni
povlaštenog pristupa, preko književnosti, srcu ljudske kulture, točnije srcu
čovjeka.
5. Ovim pismom želim predložiti radikalnu promjenu
ritma u pogledu velike pozornosti koju treba posvetiti književnosti u kontekstu
formacije kandidata za svećeništvo. U tom smislu smatram vrlo učinkovitim ono
što kaže jedan teolog: „Književnost […] dolazi iz osobe u onome što joj je
najnesvodivije, u njezinom misteriju […]. Život je taj koji postaje svjestan
sebe kada dosegne puninu izraza, pozivajući se na sve resurse jezika.“[1]
6. Književnost je stoga, na ovaj ili onaj način,
povezana s onim što svatko od nas želi od života, budući da ulazi u intiman
odnos s našim konkretnim postojanjem, sa svojim bitnim napetostima, sa svojim
željama i svojim značenjima.
7. Kao mlad naučio sam ovo sa svojim učenicima. Između
1964. i 1965., u dobi od 28 godina, bio sam profesor književnosti u isusovačkoj
školi u Santa Feu. Predavao sam posljednje dvije godine srednje škole i morao
sam se pobrinuti da moji učenici proučavaju El Cida (Pjesan o Cidu [Cantar de
mio Cid], krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća, najstariji i najveći epski
spjev kastiljske srednjovjekovne epike – nap. prev.). No mladima se to nije
svidjelo. Tražili su da čitaju Garciu Lorcu. Stoga sam odlučio da će kod kuće
proučavati El Cida, a da ću tijekom nastave s njima razgovarati o autorima koje
oni najviše vole. Očito su htjeli čitati suvremena književna djela. No,
čitajući te stvari koje su ih tada privlačile, stekli su opći ukus za
književnost, poeziju, a onda su prešli na druge autore. Na kraju, srce traži
više, a svako nađe svoj put u književnosti.[2] Ja, recimo, volim umjetnike
tragičare, jer smo svi mogli osjetiti njihova djela kao svoja, kao izraz svojih
drama. Plačući nad sudbinom likova, u konačnici plačemo nad sobom i svojom
prazninom, svojim nedostacima, svojom usamljenošću. Naravno, ne tražim od vas
da čitate isto što i ja. Svatko će pronaći one knjige koje će progovoriti o njegovom
životu i koje će postati pravi suputnici. Ne postoji ništa kontraproduktivnije
nego čitati nešto iz obveze, uz značajan napor samo zato što su drugi rekli da
je to neophodno. Ne, svoja štiva moramo birati s otvorenošću, s iznenađenjem i
fleksibilnošću, dopuštajući da nas savjetuju, ali i s iskrenošću, pokušavajući
pronaći ono što nam je potrebno u svakom trenutku našeg života.
Vjera i kultura
8. Nadalje, za vjernika koji iskreno želi stupiti u
dijalog s kulturom svoga vremena, ili jednostavno sa životima konkretnih ljudi,
književnost postaje nezaobilazna. S dobrim razlogom, Drugi vatikanski koncil
tvrdi da „književnost i umjetnost […] nastoje izraziti čovjekovu narav“ i
„ilustrirati njegove bijede i radosti, njegove potrebe i njegove
sposobnosti“[3]. Književnost zapravo svoju inspiraciju crpi iz svakodnevne
rutine života, iz njegovih strasti i iz njegovih stvarnih događaja kao što su
„djelovanje, posao, ljubav, smrt i sve uboge stvari koje ispunjavaju život“[4].
9. Kako doći do središta starih i novih kultura ako
zanemarimo, odbacimo i/ili prešutimo njihove simbole, poruke, kreacije i
narative kojima su zarobljavali i htjeli razotkriti i evocirati svoje podvige i
najljepše ideale, kao i njihovo nasilje, strahove i najdublje strasti? Kako
govoriti srcima ljudi ako zanemarimo, potisnemo ili ne vrednujemo „one riječi“
kojima su u romanima i pjesmama htjeli pokazati i, zašto ne, razotkriti dramu
svojih života i svojih osjećaja?
10. Crkveno poslanje uspjelo je razotkriti svu svoju
ljepotu, svježinu i novost u susretu s različitim kulturama – često
zahvaljujući književnosti – u koje se ukorijenilo bez straha da će se uključiti
i izvući najbolje iz onoga što je u njima pronašlo. To je stav koji je Crkvu
oslobodio iskušenja zaglušujućeg i fundamentalističkog solipsizma koji se
sastoji u uvjerenju da određena povijesno-kulturna gramatika ima sposobnost
izraziti svo bogatstvo i dubinu Evanđelja.[5] Mnoga proročanstva propasti koja
danas pokušavaju posijati očaj ukorijenjena su upravo u ovom aspektu. Doticaj s
različitim književnim i gramatičkim stilovima uvijek će omogućavati dublje
poniranje u polifoniju Objave bez njezina svođenja ili osiromašenja na vlastite
povijesne potrebe ili mentalne strukture.
11. Nije slučajnost da je rano kršćanstvo, na primjer,
dobro razumjelo potrebu za bliskom usporedbom s klasičnom kulturom toga
vremena. Otac Istočne Crkve poput Bazilija iz Cezareje, na primjer, u svom
govoru mladima, sastavljenom između 370. i 375., vjerojatno upućenom svojim
nećacima, uzvisio je dragocjenost klasične književnosti – koju su proizveli
éxothen („oni izvana“), kako je nazivao poganske autore – kako za
argumentiranje, tj. za lógoi („govore“) koji se koriste u teologiji i egzegezi,
tako i za isto svjedočanstvo u životu, tj. za práxeis („djela, ponašanja“) koje
valja uzeti u obzir u asketici i moralu. I zaključio je potičući mlade kršćane
da klasike smatraju ephódion-om („viaticum“) za svoju formaciju i obrazovanje,
izvlačeći iz njih „korist za dušu“ (IV, 8-9). I upravo je iz tog susreta
kršćanskog događanja s kulturom vremena proizašla originalna prerada
evanđeoskog navještaja.
12. Zahvaljujući evanđeoskom razlučivanju kulture,
moguće je prepoznati prisutnost Duha u raznolikoj ljudskoj stvarnosti, odnosno
moguće je uhvatiti već posađeno sjeme prisutnosti Duha u događajima, u
osjetljivosti, u željama, u dubokim napetostima srca i društvenim, kulturnim i
duhovnim kontekstima. Možemo, primjerice, prepoznati sličan pristup u Djelima
apostolskim, gdje se govori o Pavlovoj prisutnosti na Areopagu (usp. Djela
apostolska 17,16-34). Pavao, govoreći o Bogu, kaže: »U njemu doista živimo,
mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: „Njegov smo čak i
rod!“« (Djela apostolska 17,28). U ovom stihu postoje dva citata: neizravni u
prvom dijelu, gdje se citira pjesnik Epimenid (6. st. pr. Kr.), i izravni, koji
citira Fenomene pjesnika Arata iz Silosa (3. st. pr. Kr.), koji je opjevao
sazviježđa i znakove lijepog i lošeg vremena. Ovdje se »Pavao otkriva kao
„čitač“ poezije i omogućuje nam da razumijemo njegov pristup književnom tekstu,
što ne može a da nas ne potakne na razmišljanje o evanđeoskom razlučivanju
kulture. Atenjani ga definiraju kao spermologos, to jest kao „vranu, govornika,
šarlatana“, ali doslovno kao „sakupljača sjemena“. Ono što je svakako bila
uvreda, čini se, paradoksalno, dubokom istinom. Pavao prikuplja sjeme poganske
poezije i, izlazeći iz prethodnog stava dubokog gnjeva (usp. Djela apostolska
17,16), dolazi do prepoznavanja Atenjana kao „vrlo religioznih“ i vidi u tim
stranicama njihove klasične književnosti pravu evanđeosku pripremu«[6].
13. Što je Pavao učinio? Shvatio je da „književnost
otkriva ponore u kojima čovjek obitava, dok ih objava, a potom i teologija,
uzdižu da pokažu kako ih Krist uspijeva prijeći i rasvijetliti“[7]. U smjeru
tih ponora književnost je dakle „vrata“[8] koja pastiru pomažu da stupi u
plodan dijalog s kulturom svoga vremena.
Nikada Krist bez tijela
14. Prije nego što se upustim u konkretne razloge
zašto treba promicati pozornost prema književnosti na putu odgoja budućih svećenika,
dopustite mi da se ovdje prisjetim jedne misli o aktualnom religijskom
kontekstu: „Povratak svetome i duhovno istraživanje koje obilježava naše doba
su dvosmislene pojave. No, više od ateizma, danas se suočavamo s izazovom
prikladnog odgovora na žeđ mnogih ljudi za Bogom, tako da je ne pokušavaju
utažiti otuđujućim prijedlozima ili Isusom Kristom bez tijela.“[9] Urgentna
zadaća naviještanja Evanđelja u naše vrijeme stoga od vjernika i svećenika
zahtijeva da se posebno zauzmu kako bi osigurali da svatko može susresti Isusa
Krista koji je postao tijelo, postao čovjek, postao povijest. Svi moramo paziti
da iz vida nikada ne izgubimo „tijelo“ Isusa Krista: ovo tijelo sazdano od
strasti, emocija, osjećaja, konkretnih priča, ruku koje dodiruju i liječe, pogledâ
koji oslobađaju i ohrabruju, gostoljubivosti, oprosta, ogorčenja, hrabrosti,
neustrašivosti: jednom riječju, od ljubavi.
15. I upravo na toj razini marljivo čitanje
književnosti buduće svećenike i sve pastoralne radnike može učiniti još
osjetljivijima za punu ljudskost Gospodina Isusa, u kojoj je njegovo božanstvo
potpuno razliveno, i naviještati Evanđelje tako da svatko, uistinu svatko, može
iskusiti koliko je istinito ono što kaže Drugi vatikanski koncil: „u stvarnosti
otajstvo čovjeka pravo svjetlo nalazi samo u otajstvu utjelovljene Riječi“[10].
Ovdje se ne misli na misterij apstraktnog čovještva, nego na misterij tog
konkretnog ljudskog bića sa svim ranama, željama, sjećanjima i nadama njegova
života.
Veliko dobro
16. S pragmatičnog gledišta, mnogi znanstvenici tvrde
da navika čitanja proizvodi mnoge pozitivne učinke u životu osobe: pomaže joj
da stekne bogatiji rječnik i posljedično razvije različite aspekte svoje
inteligencije. Također potiče maštu i kreativnost. U isto vrijeme, to omogućuje
da čovjek nauči na bogatiji načini izražavati svoje pripovijesti. Također
poboljšava sposobnost koncentracije, smanjuje razinu kognitivnih oštećenja,
smiruje stres i tjeskobu.
17. Još bolje: priprema nas da razumijemo i da se
stoga suočimo s različitim situacijama koje se mogu pojaviti u životu.
Čitajući, uranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi koji su na
koncu svladali izazove života ili možda čitajući likovima dajemo savjete koji
će kasnije koristiti i nama samima.
18. Kako bih dodatno potaknuo na čitanje, rado citiram
nekoliko tekstova vrlo poznatih autora, koji nas s malo riječi puno toga uče:
Romani u nama „u roku od jednog sata pobuđuju sve
moguće radosti i nesreće koje bismo u životu tek nakon mnogo godina tek posve malo
upoznali, a od kojih nam one najintenzivnije nikada ne bi bile otkrivene jer
nam njihova sporost kojom nastaju onemogućuje da ih uočimo“.[11]
„Čitajući velika djela književnosti, postajem tisuće
ljudi i, u isto vrijeme, ostajem ja. Kao noćno nebo grčke poezije, gledam s
bezbroj očiju, ali uvijek sam to ja koji vidim. Ovdje, kao u religiji, ljubavi,
moralnoj akciji i znanju, nadmašujem samoga sebe, a ipak, kada to činim, više
sam ja nego ikada.“[12]
19. Nije mi, međutim, namjera zadržati se samo na ovoj
razini osobne koristi, već razmisliti o odlučnijim razlozima za buđenje ljubavi
prema čitanju.
Slušati nečiji glas
20. Kada pomislim na književnost, sjetim se onoga što
je veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges[13] rekao svojim studentima:
najvažnije je čitati, stupiti u izravan kontakt s književnošću, uroniti u živi
tekst koji je pred nama, više nego se fokusirati na ideje i kritičke komentare.
A Borges je tu ideju objasnio svojim studentima rekavši im da će možda u
početku malo toga razumjeti što čitaju, ali da će u svakom slučaju slušati
„nečiji glas“. Evo jedne definicije književnosti koja mi se jako sviđa: slušati
nečiji glas. I ne zaboravimo koliko je opasno prestati slušati glas drugoga
koji nas poziva! Tada se brzo upada u samoizolaciju, pristupa se nekoj vrsti
„duhovne“ gluhoće, koja negativno utječe i na naš odnos sa samima sobom i s
Bogom, bez obzira na to koliko smo teologije ili psihologije proučavali.
21. Koračajući tim putem, koji nas čini osjetljivima
na misterij drugih, književnost nas uči kako dotaknuti njihovo srce. Kako se u
ovom trenutku ne prisjetiti hrabrih riječi koje je 7. svibnja 1964. godine
sveti Pavao VI. uputio umjetnicima, a time i velikim piscima? Rekao je:
„Trebamo vas. Naša služba treba vašu suradnju. Jer, kao što znate, naša je
služba propovijedanje i činjenje dostupnim i razumljivim, čak dirljivim, svijet
duha, nevidljivoga, neizrecivoga, Boga. A u ovoj operaciji, koja prelijeva
nevidljivi svijet u dostupne i razumljive formule, vi ste učitelji.“[14] Evo u
čemu je stvar: zadatak vjernika, a osobito svećenika, jest upravo „dotaknuti“
srce suvremenog čovjeka kako bi se ganulo i otvorilo pred navještajem Gospodina
Isusa, a u tom njihovom nastojanju, doprinos koji književnost i poezija mogu
pružiti je neprocjenjiv.
22. T. S. Eliot, pjesnik kojem kršćanski duh duguje
književna djela koja su obilježila suvremeno doba, s pravom je opisao modernu
religijsku krizu kao onu široko rasprostranjene „emocionalne
nesposobnosti“[15]. U svjetlu ovog pogleda na stvarnost, danas problem vjere
nije prvenstveno u tome da se više ili manje vjeruje u doktrinarne tvrdnje.
Radi se, prije svega, o nesposobnosti mnogih da se emotivno pokrenu pred Bogom,
pred njegovim stvorenjem, pred drugim ljudskim bićima. Stoga je ovdje zadatak
izliječiti i obogatiti našu osjetljivost. Zbog toga sam, nakon povratka s
Apostolskog putovanja u Japan, kada su me pitali što Zapad može naučiti od
Istoka, odgovorio: „Vjerujem da Zapadu nedostaje malo poezije.“[16]
Vrsta vježbališta za
razlučivanje
23. Što, dakle, svećenik dobiva iz kontakta s
književnošću? Zašto je potrebno smatrati i promicati čitanje velikih romana kao
važnu komponentu svećeničke formacije? Zašto je važno vratiti i implementirati
u formacijski put kandidata za svećenstvo intuiciju, koju je iznio teolog Karl
Rahner, o dubokoj duhovnoj srodnosti između svećenika i pjesnika?[17]
24. Pokušajmo odgovoriti na ova pitanja slušajući
razmatranja njemačkog teologa.[18] Rahner piše da su pjesnikove riječi „pune
nostalgije“, one su „vrata koja se otvaraju prema beskonačnosti, vrata koja se
širom otvaraju prema neizmjernosti. One prizivaju neizrecivo, teže prema
neizrecivome“. Ova pjesnička riječ „gleda prema beskonačnom, ali nam ne može
dati tu beskonačnost, niti može donijeti ili sakriti u sebi Onoga koji je
Beskonačan“. To je svojstvo Božje Riječi, i, Rahner nastavlja: „pjesnička
riječ, stoga, priziva Božju Riječ“.[19] Za kršćane Riječ je Bog i sve ljudske
riječi nose tragove intrinzične nostalgije za Bogom, koja teži toj Riječi. Može
se reći da istinski pjesnička riječ analogno sudjeluje u Božjoj Riječi, kao što
nam je dramatično predstavlja Poslanica Hebrejima (vidi Heb 4,12-13).
25. Tako Karl Rahner može uspostaviti lijepu paralelu
između svećenika i pjesnika: „samo riječ ima sposobnost osloboditi ono što
zadržava u zarobljeništvu sve neizrečene stvarnosti: nijemost njihove težnje
prema Bogu“.[20]
26. U književnosti se zatim radi o pitanjima forme,
izraza i smisla. Ona stoga predstavlja vrstu vježbališta za razlučivanje, koja
izoštrava sposobnosti razbora za unutarnje i vanjsko propitivanje budućeg
svećenika. Mjesto na kojem se otvara ovaj put do vlastite istine je
unutrašnjost čitatelja, koji je izravno uključen u proces čitanja. Tako se
otvara prostor osobnog duhovnog razlučivanja gdje neće nedostajati tjeskoba, pa
čak i kriza. Naime, mnoge književne stranice mogu odgovarati ignacijanskoj
definiciji „dezolatnosti“, pustoši.
27. „Pod pojmom duhovne pustoši […]
podrazumijeva se tama duše, unutarnja uznemirenost, nagnuće prema niskim i
zemaljskim stvarima, nemir uzrokovan različitim potresima i napastima: tako
duša naginje ka nepovjerenju, bez nade je i bez ljubavi, te se osjeća lijeno,
mlako, tužno i kao da je odvojena od svog Stvoritelja i Gospodara.“[21]
28. Bol ili dosada koje osjećamo čitajući određene
tekstove nisu nužno loši ili beskorisni osjećaji. Sam Ignacije Loyolski
primijetio je da kod „onih koji idu iz zla u gore“ dobri duh djeluje
izazivajući nemir, uznemirenost, nezadovoljstvo.[22] Ovo bi bila doslovna
primjena prvog Ignacijevog pravila o razlučivanju duhova rezerviranog za one
koji „idu od smrtnog grijeha do smrtnog grijeha“ te se kod takvih osoba dobri
duh ponaša „ubadajući ih i grizući njihovu savjest s razumnim osjećajem grižnje
savjesti“[23] kako bi ih doveo do dobra i ljepote.
29. Tako postaje jasno da čitatelj nije samo primatelj
uzvišene poruke, već osoba koja je aktivno potaknuta da zakorači na nestabilan
teren gdje granice između spasenja i propasti nisu unaprijed definirane i
razdvojene. Čin čitanja je, dakle, poput čina „razlučivanja“, zahvaljujući
kojemu je čitatelj uključen kao „subjekt“ čitanja, a ujedno i kao „objekt“
onoga što čita. Čitajući roman ili pjesničko djelo, čitatelj zapravo
proživljava iskustvo „bivanja pročitanim“ od strane riječi koje čita.[24] Tako
je čitatelj sličan igraču na terenu: on sudjeluje u igri, ali u isto vrijeme
igra se odvija preko njega, u smislu da je potpuno uključen u ono što čini.[25]
Pažnja i probava
30. Što se tiče sadržaja, treba priznati da je
književnost poput „teleskopa“ – prema poznatoj slici koju je skovao Proust[26]
– usmjerena prema bićima i stvarima, neophodna za fokusiranje „velike
udaljenosti“ koju svakodnevni život stvara između naše percepcije i cjelokupnog
ljudskog iskustva. „Književnost je poput fotografske radionice, u kojoj se mogu
obrađivati slike života kako bi otkrile svoje konture i nijanse. Evo, dakle,
čemu ‘služi’ književnost: da ‘razvija’ slike života“[27], da nas izazove da
preispitamo njegovo značenje. Ukratko, služi tome da učinkovitije doživimo
život.
31. Uistinu, naš obični pogled na svijet je kao
„smanjen“ i ograničen zbog pritiska koji operativni i neposredni ciljevi našeg
djelovanja vrše na nas. Čak i služba – liturgijska, pastoralna, karitativna –
može postati imperativ koji usmjerava naše snage i pažnju samo na ciljeve koje
treba postići. No, kao što Isus podsjeća u paraboli o sijaču, sjeme treba pasti
u duboko tlo kako bi plodonosno dozrelo s vremenom, bez da ga uguši plitkoća
ili trnje (Mt 13,18-23). Rizik postaje pad u učinkovitost koja banalizira
razlučivanje, osiromašuje osjetljivost i smanjuje složenost. Stoga je neophodno
i hitno stvoriti protutežu ovom neizbježnom ubrzanju i pojednostavljenju našeg
svakodnevnog života učenjem da se distanciramo od neposrednog, usporimo,
kontempliramo i slušamo. To se može dogoditi ako osoba svojevoljno i besplatno
zastane da pročita knjigu.
32. Potrebno je obnoviti načine odnosa prema
stvarnosti koji su gostoljubivi, a ne strateški usmjereni na rezultate, u
kojima je moguće pustiti da se otkrije beskonačan višak postojanja. Distanca,
sporost, sloboda su karakteristike pristupa stvarnom koje upravo u književnosti
nalaze svoj ne isključivi ali privilegirani izraz. Književnost postaje
vježbalište na kojem se trenira pogled da traži i istražuje istinu ljudi i
situacija kao misterij, kao obremenjenost viškom smisla, koji se može samo
djelomično manifestirati u kategorijama, objašnjenjima, linearnim dinamikama
uzrok-posljedica, sredstvo-cilj.
33. Još jedna lijepa slika koja opisuje ulogu
književnosti dolazi iz fiziologije ljudskog sustava, a posebno iz čina probave.
Ovdje je njezin model preživanje krave (rumninatio), kako su tvrdili monah iz
XI. stoljeća, Guillaume de Saint-Thierry te isusovac iz XVII. stoljeća,
Jean-Joseph Surin. Ovaj potonji govori o „želucu duše“, dok je isusovac Michel
De Certeau ukazao na pravu i istinsku „fiziologiju probavnog čitanja“[28]. Tako
književnost pomaže da izrazimo svoju prisutnost u svijetu, da je „probavimo“ i
asimiliramo, ubirući ono što nadmašuje površinu iskustva; književnost, stoga,
služi za tumačenje života, prepoznajući u tome temeljna značenja i
napetosti.[29]
Gledati očima drugih
34. Što se tiče forme diskursa, događa se ovo:
čitajući književni tekst, stavljamo se u poziciju da „gledamo očima
drugih“[30], stječući širinu perspektive koja proširuje našu ljudskost. Tako se
u nama aktivira empatička moć imaginacije, koja je temeljni nositelj te
sposobnosti poistovjećivanja s gledištem, stanjem i osjećajima drugih, bez čega
nema solidarnosti, dijeljenja, suosjećanja ili milosrđa. Čitajući, otkrivamo da
ono što osjećamo nije samo naše, ono je univerzalno, pa se ni najnapuštenija
osoba ne osjeća sama.
35. Čudesna raznolikost ljudskog bića te dijakronijska
i sinkronijska pluralnost kultura i znanja oblikovani su u književnosti na
jeziku koji je sposoban poštivati i izražavati njihovu raznolikost, ali se
istovremeno prevode u simboličku gramatiku smisla koja ih čini razumljivima, ne
stranima, zajedničkima. Originalnost književne riječi sastoji se u tome što ona
izražava i prenosi bogatstvo iskustva ne objektivizirajući ga u opisu
analitičkog znanja ili u normativnoj prosudbi kritičkog mišljenja, već kao
sadržaj izražajnog i interpretativnog napora da se dade smisao dotičnom
iskustvu.
36. Kada čitamo neku priču, pripovijest, zahvaljujući
autorovoj viziji svatko na svoj način zamišlja plač napuštene djevojke, staricu
koja pokriva tijelo svog uspavanog unuka, strastvenost malog poduzetnika koji
pokušava napredovati usprkos poteškoćama, poniženje onoga tko se osjeća
kritiziranim od svih, mladića koji sanja kako mu je jedini izlaz iz bola života
punog nevolja i nasilja. Dok osjećamo tragove našeg unutarnjeg svijeta unutar
tih priča, postajemo osjetljiviji na iskustva drugih, izlazimo iz sebe da uđemo
u njihove dubine, možemo malo bolje razumjeti njihove borbe i želje, vidimo
stvarnost njihovim očima i na kraju postajemo suputnici. Tako uranjamo u
konkretan i unutarnji život prodavača voća, prostitutke, djeteta koje odrasta
bez roditelja, žene zidara, starice koja još uvijek vjeruje da će pronaći svog
princa. I možemo to učiniti s empatijom a ponekad s tolerancijom i
razumijevanjem.
37. Jean Cocteau je napisao Jacquesu Maritainu:
„Književnost je nemoguća, treba iz nje izaći, i beskorisno je pokušavati izvući
se iz nje s književnošću jer samo ljubav i vjera omogućuju izlazak iz nas
samih.“[31] No, izlazimo li zaista iz sebe ako nas ne pogađaju boli i radosti
drugih? Radije ću se sjetiti da, kao kršćani, ni pred čim ljudskim nisam
ravnodušan.
38. Osim toga, književnost nije relativistička jer nas
ne lišava kriterija vrednota. Simbolička reprezentacija dobra i zla, istinitog
i lažnog, kao dimenzija koja se u književnosti utjelovljuju u pojedinačne
egzistencije i kolektivne povijesne događaje, ne neutralizira moralnu prosudbu,
već sprječava da ona postane slijepa ili površno osuđujuća. „Zašto gledaš trun
u oku svog brata, a brvna u oku svome ne primjećuješ?” – pita nas Isus (Mt 7,
3).
39. I u nasilju, ograničenosti ili krhkosti drugih
imamo priliku bolje razmisliti o sebi. Otvarajući čitatelju široku viziju
bogatstva i bijede ljudskog iskustva, književnost educira pogled prema sporosti
razumijevanja, skromnosti nesimplifikacije, blagi pristup nepretendiranju da se
realnost i ljudska stanja kontroliraju presudama. Svakako postoji potreba za
donošenjem suda, ali nikada se ne smije zaboraviti njegova ograničena priroda:
donošenje suda nikada ne smije postati smrtna kazna, brisanje, ili potiskivanje
ljudskosti u korist opore totalizacije zakona.
40. Književni pogled oblikuje čitatelja za
decentralizaciju, za osjećaj ograničenja, odustajanje od kognitivne i kritičke
dominacije nad iskustvom, učeći ga jednom siromaštvu koje je izvor izvanrednog
bogatstva. Priznajući besmislenost i možda čak i nemogućnost redukcije
misterija svijeta i ljudske prirode na antinomsku polarizaciju na
istinito/lažno ili pravedno/nepravedno, čitatelj prihvaća dužnost prosudbe ne
kao sredstvo dominacije, već kao poticaj za neprekidno slušanje i kao spremnost
za angažiranje u izvanrednoj bogataj povijesti zahvaljujući prisutnosti Duha,
koja se daje i kao Milost: to jest kao nepredvidljiv i nerazumljiv događaj koji
ne ovisi o ljudskoj akciji, već redefinira ljudsko kao nadu u spasenje.
Duhovna snaga
književnosti
41. Nadam se da sam u ovim kratkim refleksijama
istaknuo ulogu koju književnost može igrati u obrazovanju srca i uma pastira
ili budućeg pastira u smjeru slobodnog i skromnog vježbanja vlastite
racionalnosti, plodnog prepoznavanja pluralizma ljudskih jezika, proširenja
vlastite ljudske osjetljivosti, i konačno, velike duhovne otvorenosti za
slušanje Glasa kroz mnoge glasove.
42. U tom smislu književnost pomaže čitatelju da sruši
idole autoreferencijalnih jezika, lažno samodostatnih, statički konvencionalnih
jezika, koji ponekad prijete da zagade čak i naš crkveni govor, zarobljavajući
slobodu Riječi. Književna je riječ ona koja pokreće jezik, oslobađa ga i čisti:
otvara ga vlastitim daljnjim izražajnim i istraživačkim mogućnostima, čini ga
gostoljubivim za Riječ koja se nastanjuje u ljudskoj riječi, a ne kada ona samu
sebe shvaća kao spoznaju koja je već puna, konačna i potpuna, već kada postane
bdijenje slušanja i iščekivanja Onoga koji dolazi da sve učini novim (usp. Otk
21, 5).
43. Naposljetku, duhovna snaga književnosti podsjeća
na primarni zadatak koji je Bog povjerio čovjeku: zadatak „imenovanja“ bića i
stvari (usp. Post 2, 19-20). Misija čuvara stvorenja, koju je Bog dodijelio
Adamu, prvenstveno prolazi upravo iz prepoznavanja vlastite stvarnosti i smisla
postojanja drugih bića. Svećenik također ima tu izvornu zadaću „imenovati“,
dati smisao, postati sredstvom zajedništva između stvorenja i Riječi koja je
tijelom postala i njezine moći da osvijetli svaki aspekt ljudskog stanja.
44. Srodnost između svećenika i pjesnika očituje se
dakle u ovoj tajanstvenoj i nerazdvojnoj sakramentalnoj povezanosti između
božanske Riječi i ljudske riječi, stvarajući službu koja postaje služba puna
slušanja i suosjećanja, karizmu koja postaje odgovornost, viziju istine i dobra
koja se otvara kao ljepota. Ne možemo se ne prisjetiti riječi koje nam je
ostavio pjesnik Paul Celan: „Tko uči stvarno gledati, približava se
nevidljivom.“[32]
Dano u Rimu, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 17. srpnja
2024., dvanaeste godine moga pontifikata.
FRANJO
[1] R. Latourelle, «Letteratura», in R. Latourelle –
R. Fisichella, Dizionario di Teologia Fondamentale, Assisi (PG) 1990, 631.
[2] Usp. A. Spadaro, «J. M. Bergoglio, il “maestrillo” creativo. Intervista
all’alunno Jorge Milia», u La Civiltà Cattolica 2014, 523-534.
[3] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u
suvremenom svijetu Gaudium et spes 62.
[4] K. Rahner, «Il futuro del libro religioso», u Nuovi saggi II, Roma 1968,
647.
[5] Usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium 117.
[6] A. Spadaro, Svolta di respiro. Spiritualità della vita contemporanea,
Milano, Vita e Pensiero, 101.
[7] R. Latourelle, «Letteratura», 633.
[8] Sv. Ivan Pavao II, Pismo umjetnicima, br. 6.
[9] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium 89.
[10] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u
suvremenom svijetu Gaudium et spes 22.
[11] M. PROUST, Alla ricerca del tempo perduto. I. La strada di Swann, Milano,
Mondadori, 1983, 104 s.
[12] C. S. Lewis, Lettori e letture. Un esperimento di critica, Milano, 1997,
165.
[13] Usp. J. L. Borges, Borges, Oral, Buenos Aires 1979, 22.
[14] Sv. Pavao VI., Omelia, «Messa degli Artisti» nella Cappella Sistina, 7.
svibnja 1964.
[15] T. S. Eliot, The Idea of a Christian Society, London, 1946, 30.
[16] Konferencija za tisak Svetog Oca tijekom povratnog leta s apostolskog
putovanja Njegove Svetosti Franje u Tajland i Japan, 26. studenog 2019.
[17] Usp. A. Spadaro, La grazia della parola. Karl Rahner e la poesia, Milano,
Jaca Book, 2006.
[18] K. Rahner, «Sacerdote e poeta» u La fede in mezzo al mondo, Alba 1963,
131-173.
[19] Isto, 171 s.
[20] Isto, 146.
[21] Sv. Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe, br. 317.
[22] Usp. Isto, br. 335.
[23] Isto, br. 314.
[24] Usp. K. Rahner, «Sacerdote e poeta» u La Fede in mezzo al mondo, Alba
1963, 141.
[25] Usp. A Spadaro, La pagina che illumina. Scrittura creativa come esercizio
spirituale, Milano, Ares, 2023., 46-47.
[26] M. Proust, À la recherche du temps perdu. Le temps retrouvé, Paris 1954,
Vol. III, 1041.
[27] A. Spadaro, La pagina che illumina… nav. dj., 14.
[28] M. De Certeau, Il parlare angelico. Figure per una poetica della lingua
(Secoli XVI e XVII), Firenca, 1989., 139 s.
[29] Usp. A. Spadaro, La pagina che illumina… nav. dj., 16.
[30] C. S. Lewis, Lettori e letture. Un esperimento di critica, Milano, 1997.,
165.
[31] J. Cocteau – J. Maritain, Dialogo sulla fede, Firenca, Passigli, 1988.,
56. Usp. A. Spadaro, La pagina che illumina… nav. dj., 11-12.
[32] P. Celan, Microliti, Milano, 2020., 101.
Izvor:
https://ika.hkm.hr/novosti/pismo-svetog-oca-franje-o-ulozi-knjizevnosti-u-formaciji/
