Duccio, Maestà, 1308–1311 (detalj), izvor: Wikipedia
Nekoliko dana prije sastanka između pape Benedikta XVI. i umjetnika u Sikstinskoj kapeli (21. studenoga 2009.) grupa katoličkih intelektualaca uputila je papi Apel za povratak autentične sakralne umjetnosti (Appeal to Benedict XVI for the return to an authentically Catholic sacred art). Uz Martina Mosebacha, među potpisnicima Apela posebno se ističu Enrico Maria Radaelli, Nikos Salingaros, Steven J. Schloeder, Steen Heidemann, Duncan G. Stroik i Pietro De Marco. Ova laička inicijativa nastala je nakon seminara održanog u knjižnici Papinske komisije za kulturnu baštinu Crkve kojoj je predsjedavao benediktinski opat Michael J. Zielinski.
Apel je objavljen na portalima New Liturgical Movement i Alleanza Cattolica i predstavlja vrijednu kritičku refleksiju katoličkih intelektualaca koji s tradicionalističke perspektive traže odgovore na krizu suvremene sakralne umjetnosti i arhitekture.
za povratak autentičnoj katoličkoj sakralnoj umjetnosti
Veni, Creator Spiritus
mentes tuorum visita
Imple superna gratia
quae tu creasti pectora
„Umjetnost je neiscrpna i zadivljujuća riznica kateheza. Naša je dužnost dobro je upoznati i razumjeti — ne samo onako kako to ponekad čine povjesničari umjetnosti, koji je tumače isključivo formalno, s umjetničko-tehničkog gledišta. Mnogo je bolje ući u njezin sadržaj i oživjeti ono nadahnuće iz kojega je izrasla velika umjetnost. Doista mi se čini da je naša zadaća — osobito u odgoju budućih svećenika — upoznati ta bogatstva i naučiti ih pretočiti u živu katehezu koja je u njima prisutna i koja i danas govori nama.«
— papa Benedikt XVI., susret sa župnicima i klerom Rimske biskupije, 22. veljače 2007.
Crkva i umjetnost
Preblagi Oče, već dugi niz godina Katolička Crkva doživljava, da upotrijebimo riječi Vašeg predšasnika Ivana Pavla II.„veliku dezorijentiranost, konfuziju i zbunjenost svojih vjernika“, u dvije tisuće godina dugoj skladnoj suradnji s ''muzama'' umjetnosti. Novo doba obilježeno je dubokim kontrastom u odnosu na prethodna razdoblja. Ono je obilježeno buntom i prijezirom suvremene umjetnosti prema „organskim oblicima i živim bićima“, kako je to definirao Ortega y Gasset, aludirajući na figurativni realizam koji je tijekom prethodnih stoljeća izražavao namjeru svakog umjetničkog izričaja da oprezno, sa skladom i sjajem prikaže nevidljivu stvarnost, odnosno omogući dostojno mjesto za slavljenje otajstva euharistije.
Put ponovnog uspostavljanja zdravog odnosa između umjetnosti i Katoličke Crkve naznačila je još 1964. g. njegova svetost papa Pavao VI., u nezaboravnom „Govoru umjetnicima“, čiju obljetnicu sada želite proslaviti očinskom gestom. Vaš časni prethodnik, tada je naznačio sljedeće točke kako bi se dao novi poticaj „sporazumu“ između umjetnika i Crkve:
"Ako želimo biti autentični potrebna je priprava, kateheza. Nije potrebno izmišljati religiju nego se upoznati s onim što se događalo između Boga i čovjeka. Bog je uspostavio određene religiozne odnose koje moramo poznavati kako ne bismo zastranili, postali smiješni ili nedovoljno razumljivi. Moramo se obrazovati. A smatramo da u Misi umjetnika, oni koji žele biti istinski umjetnici, neće imati poteškoća u sustavnom i strpljivom traženju korisnih i hranjivih informacija."
„Nadalje je potreban laboratorij, odnosno umijeće kako bi se stvari napravile kako treba. A ovdje prepuštamo riječ Vama koji ćete reći što je potrebno kako bi umjetnički izraz koji bi trebalo dati ovim religioznim trenucima polučio bogatstvom izražajnosti, a po potrebi i novosti“.
„I na kraju ćemo dodati da ni kateheza ni laboratorij nisu dovoljni. Potrebna je temeljna karakteristika duhovnog poticaja, iskrenost. Ne radi se više samo o umjetnosti, već i o duhovnosti. Potrebno je ući u vlastitu nutrinu i dati vjerskom poticaju, umjetnički proživljenom, ono što je ovdje izraženo: osobnost, glas izvučen iz dubine duše, oblik koji odskače od svakog teatralnog prerušavanja, čisto izvanjskog prikaza; to je ''Ja'' koje je najpotpunije, ispunjenije i radosnije. Ovdje religija mora biti istinski duhovna; i tada će nam se dogoditi ono na što nas današnji blagdan, Uzašašće, podsjeća. Kad uđemo u sebe kako bi pronašli svu tu energiju i započeli uspon ljestvama prema nebu, to nebo gdje je Krist otvorio utočište, osjećamo se u prvi mah neizmjerno, rekao bih, beskrajno udaljeni“.
Vaša Svetosti, 45 godina nakon tih riječi, rezultati su skromni, ako ne i potpuno razočaravajući. Danas vidimo nove crkve koje se grade bez ikakva poznavanja liturgije, oblikovane prema zahtjevima funkcionalnosti ili proizvoljnoj inspiraciji nekog slavnog arhitekta. Vidimo kako su naše crkve ispunjene slikama koje su nominalno ''religiozne'', ali ne prenose nikakvu poruku ili, u najgorem slučaju iskrivljuju vrhovnu vjersku istinu o otajstvu Utjelovljenja. Vidimo da su naši sveti lekcionari puni djetinjastih i otrcanih fraza koje ne priliče svetoj Liturgiji, već se čine indikativnima za ona slavlja koja je Vaša svetost, kao kardinal, već osudila kao „slavlja vjere deformirana u predstave“ (Predgovor: Klaus Gamber, La réforme liturgique en question). Takve stvari ograničavaju i ismijavaju sposobnost umjetničkih muza da označe i ilustriraju duhovnu stvarnost. A danas čujemo još otrcanije melodije i pjesme toliko profane da to nema nikakve veze sa svečanom tradicijom pjevanja gregorijanskih korala. Jednom riječju, čini se da sakralna umjetnost i arhitektura danas ne potiču umilan i životvoran susret s jedinim pravim Bogom, nego ga stalno ometaju i izopačuju.
Razlozi sadašnje situacije
Vaša Svetosti, unatoč tome što su prošla četiri stoljeća od njezina objavljivanja, čini nam se da Rasprava o svetim i profanim slikama kardinala Gabrielea Paleottija (1582.) s nepromijenjenom jasnoćom razotkriva glavni uzrok sadašnje devijacije: „Naše je mišljenje da se zlouporabe ne mogu toliko pripisati pogreškama koje umjetnici čine oblikujući slike, već prije pogreškama naručitelja koji traže djela s religioznom tematikom iz različitih pobuda: oni su pravi uzrok zloporabe, pošto umjetnici samo slijede njihove upute“.
Teološke reference
„Preblagi Oče, tri poznata i bitna temelja katoličke estetike integritas, proportio, splendor formae, mogu se sažeti u zahtjevu za „ljepotom istine“. Jedinstvo, istina, dobrota i ljepota odlučujuće i nezamjenjivo pridonose potpunom razumijevanju Presvetog Trojstva i liturgije koja iz njega proizlazi: one čine njegov temeljni status, samu narav Res sacra i istodobno izražavaju tijesno povezan odnos vjernika prema Kristu i Crkvi. Ako je pulchrum est quod visum placet, tj. „lijepo je ono što nam se sviđa pri gledanju“, sveta umjetnost mora po svojoj naravi „moći biti ugodna i dopadljiva svakome evocirajući najvišu radost“ .
Božanski sklad između Oca i Sina (usp. Iv 14,9), koji je u Presvetom Trojstvu savršen, supstancijalan i potpun, prožima sve stvoreno i svako stvorenje, upravo zato što Bog želi stvorenja stvorena na njegovu sliku koja su sposobna razumno i slobodno vršiti liturgiju prema božanskom uzoru (kao vječnoj razmjeni ljubavi unutar Presvetog Trojstva). Načelo božanskog sklada, baš kao što upravlja liturgijskim stvarateljskim odnosom između Oca i Sina, također upravlja, na analogan način, liturgijskim odnosom između čovjeka i Krista. Vječna žrtva Sina za spasenje svijeta i poslanje Duha Svetoga, uzor je liturgijske stvarnosti. Mi, kao Tijelo Kristovo, na sakramentalan način sudjelujemo u duhovnoj stvarnosti i jedinstvu s Kristom i svima svetima. Kristovo utjelovljenje predstavlja za nas savršen uzor jedinstva Verbum i Imago, prema riječima sv. Tome Akvinskog i sv. Bonaventure. Utjelovljenje Gospodinovo je načelo i izvor sakralne umjetnosti. Umjetnost koja ismijava, koja ne poštuje vjerno ili dokida dogmatski pravorijek o utjelovljenju, u ''novom ikonoklazmu'' u apstraktnom izričaju koji niječe Verbum et Imago, nespojiva je s definicijom „katolička sakralna umjetnost“. Zato je briga za svete tekstove i svetu glazbu, arhitekturu i umjetnost koja podupire i služi liturgiji od velike važnosti.
Liturgija nije nešto umjetno konstruirano — umotvorina koja bi potencirala neki religiozni doživljaj ili iskustvo — već je žrtveni himan na slavu Božju sa zborovima anđela i svetaca i sakramentalno sudjelovanje u životu samog Trojstva. Liturgija nas poziva da se okrenemo Gospodinu, odvratimo pogled od sebe ili drugih stvorenja, te da gledamo na Njega, preko svećenika koji ga slavi in persona Christi, na slavu nebeskog Oca. Stoga je liturgija sveta jer dolazi odozgor, od Presvetog Trojstva na nebu. Ona je "nebo na zemlji" i posvećuje sve kroz Kristovu žrtvu Ocu na nebu. Zbog toga se umjetnost može valjano shvatiti samo kao "službenica Liturgije" i treba biti na sve načine u skladu s definicijom Dionizija Areopagita kao "vidljivi prikaz mističnih i nadnaravnih događaja", u istoj mjeri vrlo jakih i stvarnih.
Usporedno, intimna veze umjetnosti i liturgije ne iscrpljuje svoje značenje. Umjetničko i arhitektonsko djelo, za razliku od liturgije, ostaje i nakon završetka same liturgije. Umjetnost stoga, ima dodatnu zadaću biti odjek liturgijskog slavlja i nakon što se završi. Crkvena dekoracija i njezina arhitektonska struktura mogu preuzeti pedagošku i pastoralnu funkciju prema evanđeoskoj i liturgijskoj poruci, anticipirajući ju i produljujući omogućujući komunikaciju s Gospodinom u Njegovu domu.
Vjernost utjelovljenju i vjernost liturgiji su stoga potporni stupovi katoličke sakralne umjetnosti.
Naručitelj
Sveti Oče, svećeniku i liturgičaru je oduvijek bilo jasna odgovornost za sakralnu umjetnost svojstvena kršćanskom i katoličkom identitetu. Naručitelji su ti koji moraju pomoći umjetniku koji polazi od svog tehničkog poziva kako bi stigao do onog kršćanskog (i liturgijskog), koji mu jedini može omogućiti stvaranje sakralne umjetnosti. To štiti od kulturnog relativizma i omogućava također da se istaknu mjesni narodni običaji, kultura i pobožnosti.
Potreba za razvojem mjesnih pobožnosti pronalazi opravdanje u kulturnoj raznolikosti, koja je specifično određenje katolicizma. Isključivanje lokalnih kultova iz ikonografskih programa mnogih suvremenih crkava kulturno je nasilje. Mudra integracija mjesnih kulturnih, tradicijskih i religioznih elemenata u sakralnoj umjetnosti može pomoći u integraciji Crkve u lokalno geografsko i socijalno okruženje. Umjetničko djelo može postati koristan i svet instrument u revitalizaciji mjesnih pobožnosti, uvijek crpeći iz tradicionalne ikonografije, bez koje bi, paradoksalno, u cilju reprezentacije, povijesni kontinuitet bio zanijekan.
Desakralizacija posljednjih desetljeća učinila je svećenike i vjernike nesposobnima za zanos, oduševljenje i radost u prisutnosti Svetoga. Sveto u kršćanstvu je kristološka posljedica, budući da je Isus Krist Riječ i utjelovljeno Lice Očevo. Ako je utjelovljenje osnovni kod, ne postaje čovjek Bogom, nego je Bog postao čovjekom. Zbog toga u kršćanskoj umjetnosti treba inzistirati na ulozi slike. „Ars celebrandi mora poticati osjećaj za sveto i korištenje onih vanjskih oblika koji odgajaju za taj osjećaj, kao što su, na primjer, sklad obreda, liturgijskog ruha, namještaja te svetog prostora“. (Sacramentum caritatis, br. 42).
Izostanak studijske naobrazbe u sakralnoj umjetnosti i arhitekturi smatra se ozbiljnim nedostatkom. Stoga snažno potičemo organiziranje programa umjetničke i arhitektonske formacije na najvišoj akademskoj razini pod pokroviteljstvom Katoličke crkve. Ona treba biti normativno integrirana s kanonima koji jasno pokazuju da je Katolička crkva zaštitnica koherentne sakralne umjetnosti i arhitekture.
Umjetnici
Vaša Svetosti, široka vjerska nepoučenost umjetnika je raširena. Zalažemo se za razvoj primjerene teološko-liturgijske kateheze kako bi se ispunilo ono što je već izrekao sluga Božji papa Pavao VI. u svome gore navedenom susretu s umjetnicima.
Umjetnik mora prije svega biti takav, drugim riječima mora posjedovati objektivne vještine kako bi izvršio ono što je od njega naručeno, a u isto vrijeme mora poznavati ili barem poštovati vjeru Crkve i njezinu liturgiju. Ako je u prošlosti ponekad bio zanemaren prvi zahtjev, danas postoji opasnost da bude zanemaren i drugi.
Izgradnja sakralne kršćanske građevine ili glazbene skladbe za liturgiju trajna su objava Isusa Krista čovjeku. Umjetničko stvaralaštvo stoga nikako ne može zanemariti moral i vjeru. Sveti Pavao poticao je kršćane da upoznaju Krista „po Duhu“ i da se ne prilagođavaju svjetovnom mentalitetu. To implicira poznavanje Krista u nutarnjoj refleksiji koja vodi do obraćenja i odbacivanja mentaliteta svijeta. Umjetnik ateist može projektirati crkvu samo ako stvarajući uroni u otajstvo vjere ili konačno otkrije njezinu snagu: njegova će umjetnost tada postati svjedočanstvo istine koja se u djelu traži i nalazi. No, to je moguće samo zahvaljujući iskrenoj spremnosti da se prihvati istina vjere i živi duhovna stvarnost u koju smo ucijepljeni. Ne mora značiti da su projekti nastali od nekršćanskih arhitekata ili arhitekata koji se bar deklarativno a ne prakticiraju svoju vjeru, pogrešni ili bezvrijedni. Takva djela mogu biti prilika za pouku i pripremu u planiranju. U projektiranju sakralnih građevina nije dovoljna samo naobrazba nego ulogu igra i vjera. Ona je primarni uvjet za stvaranje crkava ili sakralne umjetnosti.
Kršćanski umjetnik je skroman i gotovo samozatajan: od njega se traži obraćenje, kao i od svakog drugog. U svojstvu kardinala, Vi ste, Presveti Oče, podsjećali da treba najprije promijeniti srce kako bismo mogli ući u novi način gledanja: polazeći od unutarnje srži a to su križ i uskrsnuće (usp. Uvod u duh liturgije, str. 117). Stoga istočni kršćani zahtijevaju post i molitvu prije nego se počnu pisati ikone. Bez duha otvorenog k vjeri ne može se stvoriti sakralna umjetnost prikladna za liturgiju.
Iz toga proizlazi da je nužno poznavanje liturgije i Svetog pisama, spremnost da se radi u kontinuitetu s tradicijom dugom dvije tisuće godina i crkvenim učiteljstvom: kršćanski umjetnik ne radi sam, nego u zajedništvu i kontinuitetu s crkvenom zajednicom u svakom vremenu. Suvremena crkva-građevina ne može biti prekidati s tradicijom, oblicima i materijalima koje je odredila, nego ih može dalje razvijati i iznutra usavršavati.
Božanska ljepota kao i istina, ontološki su temelj sakralne umjetnosti. Obilježje je liturgije njena prisna povezanost s liturgijskim slavljem i simboličnim gestama, kako jezičnih tako i umjetničkim, dakle s arhitektonskim uređenjem i ikonografskom strukturom koja najbolje izražava mistagogiju i liturgijsko značenje. U liturgiji se Bog objavljuje čovjeku; tako slijedi da je umjetnik službenik ljepote, jer Crkva je kuća Božja za narod koji mu pripada.
Ako je umjetnik ponizan, nema ničeg ljepšeg od njegova suobličenja s Kristom. Samo ljepota koja proizlazi iz Krista može spasiti svijet uvodeći poredak ljubavi. Zato je na kraju „samo ljubav vjerodostojna“. Kako može umjetnik graditi crkvu kao sliku tijela Kristova bez pravog bogoljublja?
Dakle, kršćanska sakralna umjetnost – tj., umjetnost usmjerena na liturgiju – temelji se na pogledu koji je duboko otvoren prema dubini, koji se otvara eklezijalnoj dimenziji vjere koja pripada objektivnom redu vjerovanja, kršćanskom realizmu i zajedništvu sa zahtjevom da umjetnik bude umjetnik bude formiran unutar Crkve (usp. Ibidem, str. 127-131). Sloboda umjetnosti ne znači proizvoljnost, već slobodno prianjanje uz obvezujuće članke vjerovanja. Bez vjere nema umjetnosti prikladne liturgiji, već samo subjektivno približavanje otajstvu Kristovu "tjelesnim očima".
Sakralni prostor
Sveti Oče, kao što ste napisali dok ste još bili kardinal, „u euharistijskoj liturgiji […] svećenik vodi narod u molitvi okrećući se prema Gospodinu“ (Predgovor: Uwe Michael Lang, Okretanje prema Gospodinu. Orijentacija u liturgijskoj molitvi). Stoga je u svakoj crkvi idealno središte Onaj koji u njoj prebiva i koji je čini da bude ono što bi trebala biti (usp. Iv 2,21). Zar onda ne bi trebalo ponovno uvesti orijentaciju prema Kristu i opet učiniti Svetohranište središtem liturgijskog prostora?
Da bismo ponovno uveli definiciju „sakralnog prostora“ u koncept „templuma“, moramo se ponovno vratiti na njegove temelje. Sakralnost crkve kao građevine objektivna je činjenica nakon njezine posvete, čina kojim se jedan dio prostora izdvaja iz profane uporabe i posvećuje štovanju Boga. Zahvaljujući tom postupku crkvu možemo zvati hramom, jer na to upućuje etimologija lat. riječi templum, koja ekvivalent ima u grčkoj temenos, od m znači Τέµνω, „odsjeći“, od čega dolazi Τέµενος „sveto područje“. Da bi se izrazilo to svojstvo, da se radi o prostoru izuzetom od sekularne namjene, potrebna su arhitektonska rješenja koja nalazimo u povijesti sakralnog graditeljstva. Jedan od temeljnih uvjeta kako bi se izrazila sakralnost građevine jest snažno naglašavanje prelaska praga, odnosno simbolike prijelaza kroz pregrade koje su dijelile jedan prostor od drugoga. Tradicija ističe važnost praga koji unutrašnjost crkve dijeli na prostor za katekumene, narod i prostor za svećenike.
Potrebno je prisjetiti se primarnog izvora sakralnosti bogoslužnog prostora da bismo shvatili da je stari obred posvete građevine izveden iz obreda krštenja, koji je ponavljao na kamenom tijelu građevine, gestama i pridruženim značenjima, shematski ponavljao obred krštenja. Crkva, mistično tijelo Kristovo, oblikuje se tako po sličnosti s crkvenom građevinom i, kao što se čovjek od krštenja posvećuje Kristu, tako biva i sa građevinom. Uspoređujući je dakle s krštenim vjernikom, neizbježno je da se u obredu posvećenja crkve aludira na čovjeka kao najviše Božje stvorenje. Uz tlocrt u obliku križa, vrlo često korišten iz istih razloga, općenitiji, ali i bitni element sličnosti je simetrija kojom je određena kompozicija građevine. Unutrašnjost crkve trebala bi biti uređena prema simetričnoj shemi.
Treći korisni kriterij za definiranje kršćanskog svetog prostora je hijerarhija prostora. Pritom mislimo na hijerarhiju u prostornom rasporedu različitih dijelova koji čine bogoslužni prostor i također na hijerarhiju samog uređenja. Što se tiče prvoga, prikladno je da prostori u kojima se obavljaju liturgijske radnje budu postavljeni na višu razinu od ostalih, uzvišenije kako istaknuli važnost radnji koje treba izvršiti, a koje postaju simbolom čovjekova hoda prema Bogu i nebeskoj sferi. Tako se postiže vidljivost simboličkog mjesta božanske prisutnosti. Što se tiče drugoga, također je prikladno da dekorativni elementi budu posloženi prema hijerarhijskoj važnosti, od profanih do svetih, prema gradaciji materijala, boja, motiva. Ta uzlazna gradacija ima također zadaću sudjelovanja u istoj prostornoj hijerarhiji koja se u arhitekturi ostvaruje elevacijom na višu razinu.
Četvrto sredstvo naglašavanja svetog karaktera bogoslužnog prostora jest mudra upotreba svjetla, koje je treba biti prilagođeno od jednog do drugoga mjesta, budući da je svjetlo prije bilo kojeg drugog elementa bilo predmet sličnosti s božanskom mudrošću.
Sveta arhitektura i umjetnost razvijale su se preko slavnih majstora i njihovih učenika koji su slijedili njihove tehnike i stilove, ali takva praksa prekida se u suvremenoj kulturi koja prezire ranija razdoblja i stilove. Crkva baštini nasljeđe klasičnih stilova kojima se divimo zbog njihove umjetničke, arhitektonske i religiozne vrijednosti. Ona su nastala zahvaljujući „imitativnom“, a ne samo „interpretativnom“ procesu i znanju kojim su se takvi oblici prenosili. Zbog toga je za gradnju sakralnih građevina najpogodnija klasična i „sakramentalna“ arhitektura koja je usmjerena prema zajedničkom cilju izraženom u Svetom pismu u opisu Crkve kao Tijela Kristova, Nebeskog Jeruzalema, Hrama Duha Svetoga, Svete Gore Gospodnje i dr. Ranija razdoblja stvorila su fundus sakralne arhitekture zahvaljujući "pozitivnom imitativnom procesu". Oslanjanje na povijesne stilove, klasičnu i "sakramentalnu" arhitekturu ne predstavlja nikakvu prepreku arhitektonskom procesu, već ga usmjerava prema razumijevanju vjerske istine koju Crkva mora štititi. Evanđeoska poruka ne može se tumačiti na subjektivan način. Apstrakcije, reminiscencije, interpretacije koje žele zaobići osjetilni prikaz stvarnosti, a prihvaćeni su kao potporni stupovi moderne umjetnosti općenito, ne mogu pripadati Crkvi kao instituciji, a još manje crkvi kao građevini koja bi trebala utjeloviti ljepotu, istinu i sigurnost u stvarnu Božju prisutnost.
Sveta glazba i liturgijsko pjevanje
Vaša Svetosti, Crkva danas ima priliku ponovno preuzeti svoju „visoku“ muzikološku i pedagošku ulogu po pitanju sakralne glazbe I liturgijskog pjevanja koje nužno mora odgovarati kategorijama „dobrog“ i „ispravnog“ zbog njihove intimne povezanosti, ne samo korespondenciji sa samom liturgijom (Pavao VI., Govor pjevačima Papinske kapele, 12. ožujka 1964).
U tisućljetnoj povijesti kršćanstva, dijalektički odnos između sakralne i profane glazbe izazvao je više puta intervenciju crkvenih autoriteta kako bi se „očistilo zdanje rimske liturgije“ (perifraza koju su izričito koristili mnogi pape) od svjetovnjačkih upada kojih je upravo glazba unosila u crkve i koja su, s prolaskom stoljeća i progresivnim tehničko-glazbenim razvojem, postajali sve ozbiljniji i udaljeniji od ispravne liturgijske uporabe te su u konačnici često prisvajali autoreferentne uloge profane naravi. Od vremena Apostolske konstitucije Docta Sanctorum pape Ivana XXII. (1324.), Magisterij je uvijek ukazivao na ispravne načine razumijevanja glazbe u službi bogoslužja, postupno odobravajući nove tehnike spojive s liturgijom, ali je uvijek i neprestano prepoznavao sve do danas (uključujući Učiteljstvo Drugog Vatikanskog Koncila i cijelo postkoncilsko razdoblje) upirući prstom u gregorijanski napjev kao iskonski korijen, stalni izvor nadahnuća, najviši - upravo zato što je jednostavno najplemenitiji - oblik glazbe koji može izraziti katolički liturgijski ideal na savršen način i zbog svoje anonimnosti te metapovijesne, istinski estetske, verbalne i čulne univerzalnosti.
Danas zasigurno ne možemo uspostaviti unaprijed zamišljene glazbene stilove ili forme, ali bi oživljavanje gregorijanskog napjeva, dobre polifonije i orguljaške glazbe (nadahnute gregorijanskim pjevanjem), svakako bi pomoglo, nakon desetljeća apsolutne zbunjenosti i prolaznih ukrasnih nota, oživiti neke liturgijske „izraze“ koje nam je katolička umjetnička i glazbena tradicija nudila stoljećima: oni su djelovali - da upotrijebimo slikoviti izraz pape Pavla VI. koji ih u enciklici Mysterium Fidei - ističe kao istinske „iskaznice katoličke vjere“ čulno obdarene istinom i ljepotom, lišene sterilnih intelektualizama kao i pretjerivanja i arhaizama koja treba pomno izbjegavati (kako je naznačio papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei prema kojoj je krenula liturgijska reforma druge polovice XX. stoljeća).
Među umjetnostima posvećenima bogoštovlju, glazba je vjerojatno najsnažnija, zbog njenog konstantnog „katehetskog“ značenja koje je Učiteljstvo kontinuirano priznavalo, a jednako tako i najosjetljivija, budući da, po svojoj naravi, za razliku od drugih umjetnosti, zahtijeva jedan tertium medium, između autora i slušatelja, odnosno izvođača. Iz tih razloga, briga Crkve mora biti usmjerena, kao i u prošlosti, na formaciju autora kao i izvođača: svakako je napor u tom smislu neizmjerno veći nego u kasnom srednjem vijeku, baroknom dobu ili u devetnaestom stoljeću, budući da se radi o naporu koji danas proizlazi iz sekulariziranog društva. Za razliku od ranijih razdoblja danas je potrebno krenuti od „temelja“, kako bi glazbenici – oni zaista stručni – obnovili sensus ecclesiae i sensus fidei.
Liturgijska prilagodba i naodomía
Vaša Svetosti, nakon objave vašeg Motu proprio Summorum Pontificum 2007. godine, bilo bi prikladno zaustaviti takozvane strukturne prilagodbe starih crkava isključivo novom „redovnom“ obredu. Pozivamo na zaustavljanje uništavanja baštine, prije svega ikonoklastičkim uklanjanjem oltara, balustrada i tabernakula, koje se provodilo u posljednjim desetljećima pod licemjernom izlikom „liturgijske prilagodbe“.
Bilo bi primjereno, uzimajući također u obzir pravnu dimenziju liturgije, odvagati mogućnost da Crkva započne put koji bi vodio do određivanja umjetničkih i arhitektonskih „kanona“. Osobito ovi potonji, prema tradiciji zvanoj naodomía (grč. ναοδομία ili hramogradnja, od riječi ναός - hram i δομία ili δόμηση - gradnja) ili nauk o gradnji hramova, a koja je snažno očuvana u Istočnoj Crkvi.
APEL
Zbog svih ovdje navedenih razloga, željno iščekujemo od Vaše Svetosti primiti očinsko saslušanje i milosrdnu pozornost Kristova namjesnika. Molimo Vas, Sveti Oče, da u našem iskrenom apelu iščitate našu najhitniju zabrinutost radi zastrašujuće situacije u kojoj se danas nalaze sakralna umjetnost i arhitektura koje su oduvijek pratile svetu liturgiju. Upućujemo Vam skromnu i poniznu molbu za pomoć i kako bi sakralne umjetnosti i arhitektura nanovo postale i pokazale da su istinski katoličke, kako bi se mnoštvo vjernika, i onih koji nisu upućeni, mogli ponovno diviti i radovati ovoj plemenitoj i sveprožimajućoj ljepoti koja je i dalje i uvijek živo prisutna u Domu Gospodnjem. Sve to iz razloga da se u njoj mogu opet sabirati u srcu najuzvišenije i uvijek nove pouke u ovom vremenu sekularizma, iracionalnog i štetnog barbarstva gdje Crkva može pokazati da je jedina istinska, revna i pažljiva promicateljica i čuvarica nove i istinski „izvorne“ umjetnosti, sposobna i danas, kao što je to činila i u ranijim razdobljima, iz drevnih korijena i vječnog izvora, zračiti iz najintimnijeg osjećaja ljepote koja sjaji u Kristovoj istini.
